Ne možemo se u Hrvatskoj požaliti da nam nedostaje sjajnih glumica. Iz generacije u generaciju, mogu se redati imena velikih diva. No, ono što nam u Hrvatskoj kronično nedostaje su glumice koje uz umjetnička ostvarenja imaju i menadžerske sposobnosti, radnu energiju koja ih tjera da osvajaju kazališne ‘mount evereste’. Naša sugovornica rekla bih da joj je te sposobnosti donijela, i razvila, životna nužnost, ali iz njezinih 50 godina umjetničkog djelovanja, u koje je stalo čak nekoliko vrlo uspješnih karijera – karijera glumice, TV autorice, ravnateljice kazališta i osnivačice međunarodnog kazališnog festivala – jasno dokazuje onu vječnu mudrost koja kaže da je mnogo toga u talentu, ali još više u predanom radu. Kada je ona u pitanju, u tu formulu valja dodati i ono neophodno zrnce umjetničke i ljudske ‘ludosti’, koje čovjeka uporno tjera da uvijek iznova pomiče svoje granice. A baš to zrnce ‘ludosti’, koje ne ide bez vječnog optimizma, razlog je zbog kojeg je Mariju Sekelez lako voljeti. A još je lakše cijeniti sve što je u životu uspjela napraviti ganjajući svoje snove.
Godina 2022. donosi vam veliku obljetnicu – 50 godina umjetničkog rada. Od kojeg profesionalnog trenutka brojite te godine?
I samoj mi brojka zvuči nestvarno. To je 50 godina rada od trenutka kada sam diplomirala na tadašnjoj Akademiji za kazališnu umjetnost, iako sam i tijekom studiranja, od druge godine, glumila u teatru i na televiziji. Rekla bih da je realno brojiti godine umjetničkog djelovanja od datuma diplome, tim više što se od tada računa i moj radni staž, kao slobodne umjetnice, dakako.
Kako ste izabrali glumu za životnu profesiju? Ili je ona ipak izabrala vas?
I jedna i druga konstatacija bile bi točne. Je li sve počelo kada sam s četiri godine ‘maltretirala’ goste recitirajući pjesmice? Iako je prisutnima to bilo zabavno, nikome nije padalo na pamet da bih jednog dana mogla završiti na pravoj pozornici, jer odrasla sam u obitelji bez ikakvog umjetničkog pedigrea. Ili je sve počelo kada sam se kao četrnaestogodišnja djevojčica upisala u recitatorsku grupu Tribine mladih u Splitu, koja je bila sjecište mladih zanesenjaka kako glumaca, pjesnika, glazbenika, slikara...? Tu sam zatekla Žarka Radića, Aljošu Vučkovića, Jakšu Fiamenga, Luku Paljetka, Momčila Popadića, Olivera Dragojevića, Đurđicu Miličević Barlović... Svi su očekivali da ću kao super učenica otići u gimnaziju. Međutim, moji su željeli da završim nešto konkretno, jer nisu bili imućni, i tako sam upisala Školu za zdravstvene tehničare, laboratorijski smjer, koju sam opet završila s odličnim, ali su moju umjetničku crtu prepoznali profesori stručnih predmeta koji su mi često govorili: “Ti si izvrsna učenica, ali nikada od tebe laborant.” Tih godina Tribina mladih bila je moja strast, oaza i užitak. Sve sam vrijeme sanjala Akademiju i konačno otišla jer sam kao najbolja učenica dobila stipendiju. Od prve sam primljena i jednog ranojesenskog, kišnog dana ‘68. počela je moja glumačka avantura. No, i tamo sam morala diplomirati prije roka kako ne bih morala vraćati stipendiju. Iz sadašnje perspektive čini mi se da smo se gluma i ja sudbinski susrele davno, davno... I nismo odstajale jedna od druge i pored uistinu velikih i nepremostivih prepreka i iskušenja, kako onda tako do dana današnjeg.
Rođeni ste u Vukovaru, mladost i školovanje, do dolaska u Zagreb vežete uz Split. Slavonka, Dalmatinka, purgerica... sve to zajedno?
U biti sam koktel tog istostraničnog trokuta Hrvatske. U Vukovaru sam rođena kao dijete velike ljubavi mojih roditelja koji su se, oboje iz Dalmacije, sreli u vlaku za Slavoniji, zaljubili, vjenčali nakon mjesec dana i živjeli zajedno do smrti. Mama je jako voljela Slavoniju, ali zbog njezina osjetljivog zdravlja morali smo se vratiti u Split gdje je rođena moja sestra Bernarda. Split je bio prelijep grad za odrastanje i sazrijevanje, grad prvih ljubavi i zanosa. Ali htjela sam više i snažnije, a kako sam bila strogo, patrijarhalno odgajana, moj bijeg u Zagreb bio je životna šansa za potpunim osamostaljenjem i slobodom. Još je dugo nada mnom lebdjelo roditeljsko neslaganje s mojim izborom, u čemu sam tek poslije, prepoznala njihov ogroman strah za moju budućnost. Zagreb? Ta radost i oduševljenje, bio je to let oslobođene ptice, zbog kojeg se i danas prepoznajem u Arsenovoj “Djevojci iz moga kraja”: “Provela je noć na putu/kojim kreću iz davnina/naši snovi prema svijetu/s Perkovića preko Knina/ U očima njenim more/ svjetluca joj sol u kosi/ona ne da da je slome/otima se i prkosi”. I baš to je u meni u sve ove godine ostalo nepromijenjeno. Zagreb mi je dao sve, ja sam mu se nastojala odužiti svim srcem, znanjem i sposobnošću. Mogla bih reći da u sebi sažimam širinu Slavonije, temperament Dalmacije te temeljitost i velikodušnost Zagreba.
Nedavno sam razgovarala s Brankom Cvitković i dotakle smo se njezine glumačke mladosti. Rekla je kako je u to vrijeme bilo nezamislivo da se mlada glumica nudi redateljima, da sama traži poslove. Trebalo je jednostavno čekati da bude izabrana. Kako se vi sjećate tih početaka?
To je ono što me od samog početka iritiralo, zbog čega sam se osjećala zakinutom. Glumački poziv je takav da uvijek budete birani. I morate biti na dispoziciji, prilagođavati se. Jedan vas režiser stavi u jednu, drugi u drugu ladicu, a moj se cijeli habitus uvijek protiv toga borio. Stalno sam osjećala bunt u sebi, željela sam demantirati te tuđe izbore. I zato sam se upuštala u svoje samostalne projekte, jer sam samo ja znala koliki je moj potencijal. Uvijek postoji taj faktor privlačnosti, komunikacije, kemije... kojim neke glumice “začaraju” režisere. I oni ih onda odaberu i tu se ništa ne može. Sve je to shvatljivo i ljudski, ali zato je scena okrutna. U srazu s publikom bitan je samo talent, karizma. Moji su počeci bili dosta dobri, još na Akademiji počela sam igrati u Teatru &TD i tu sam u sljedećih 15 godina sudjelovala u nekim uistinu kultnim predstavama koje su igrala i po deset, petnaest godina, npr. “Kaspar”, “Hamlet u Mrduši Donjoj”, “Ručni rad”... Nije to bio stalno zaposlenje, već angažman po predstavama, ali bilo je to zlatno doba &TD-a, za mene egzistencijalno nesigurna vremena, ali ta te neizvjesnost tjera da istražuješ, da zaroniš duboko u sebe i pokušaš realizirati sve svoje potencijale. A kako sam oduvijek bila opsjednuta knjigama, čak sam paralelno na Filozofskom upisala komparativnu književnost i češki i stigla do apsolventure, konstantno sam istraživala što bih mogla reći sa scene da posvjedočim da sam tu, da postojim i da sam se u stanju umjetnički izraziti.
Kako je zapravo došlo do vaših velikih angažmana za tadašnju Televiziju Zagreb?
Prvi veliki angažman bila mi je sekretarica Cat, uloga koja mi je donijela veliku popularnost. Riječ je o kratkim igranim krimi pričama “Timothy Thatcher i Cat” Nenada Brixyja, u režiji Branka Bauera, koje su se prikazivale u tada superpopularnom kvizu “3, 2, 1 kreni”. Moram vam reći da uopće nisam uživala u toj popularnosti, jer sam to smatrala drugorazrednim događajem u svom umjetničkom djelovanju. Sebe sam doživljavala kao ozbiljnu glumicu, tragičarku, a ljudi su me obožavali kao modernu, otkvačenu, duhovitu sekretaricu koja mijenja perike, umjetne trepavice i minice. Tada su mi zbog te uloge nudili razne reklame, a ja sam ih, iako financijski ‘tanka’, s indignacijom odbijala, jer tada je bilo nezamislivo da glumci snimaju reklame. S ove distance i gledajući današnji TV program, shvaćam da je moja Cat bila sjajan posao s velikim redateljem. Poslije su došli: “Kapelski kresovi”, “Jelenko”, “Marija”, “Punom parom”, “Pozitivna nula” “Prosjaci i sinovi”... No, meni je najdraža uloga u TV drami Mladena Kerstnera “Kad ftičeki popevleju” u kojoj sam igrala neuglednu zagorsku staru curu Julu, divna uloga i majstorska režija Milivoja Puhlovskog, uz nezaboravne kolege: Krešimira Zidarića, Ivu Ficija, Darka Sriću... Ta TV drama dobila je dosta nagrada, a ja sam kajkavski govorila kao da sam rođena Zagorka.
Kako je u tim vremenima bez Facebooka, Instagrama... izgledala velika popularnost? Jesu li poštari donosili vreće pisama?
Ni danas ja nisam na društvenim mrežama, nemam u sebi radoznalost za tuđe živote, a ta ispraznost i samopromocija, koju nekada prenose i ozbiljni portali, uistinu mi postaje neukusna i zatupljujuća. Vidim je jako opasnom za mlade ljude budući da im se to nudi kao neupitni model uspjeha u životu. Nekada su novinari studiozno pratili rad glumaca, dolazili na snimanja, u kazalište, a danas se samo posluže na Facebooku, Instagramu... Užasavam se svoju intimu podastrijeti masi. A u moje su vrijeme naravno stizala pisma gledatelja i to uz svaku ulogu u serijama koje se do dana današnjeg repriziraju i rado gledaju, što dokazuje da je taj nivo danas nedosegnut u poplavi raznih stupidarija. Ljudima se danas nude TV splačine i onda se čudimo što nam se društvo, od vrha do dna, srozalo na nepodnošljivo gađenje.
U kazališnom dijelu svoje karijere vrlo ste rano izabrali status slobodnjakinje. Zašto?
Nisam ga namjerno izabrala. Tako se zbilo. Sudbina! Kad sam diplomirala 1972. godine, još su bili jako svježi tragovi Hrvatskog proljeća i sve je stalo na nekoliko godina, pa tako i angažiranje mladih hrvatskih glumaca u kazalištima. Ali srećom radila sam u &TD-u i time je započelo moje tridesetogodišnje slobodnjaštvo.
Kako je u takvim uvjetima bilo doći do velikih uloga i angažmana, a u svjetlu činjenice da u dramskom pismu nedostaje velikih ženskih uloga?
Teško! I u repertoarnim kazalištima malo je velikih ženskih uloga. Mnoge se glumice načekaju, a neke nikada ni ne dočekaju ulogu vrijednu pamćenja, ali su zaposlene i cijeli život primaju plaću. To je poražavajuće za svakog glumca, jer on ne može biti anoniman. To me užasavalo i zato sam se upustila u veliki podvig da sama iznjedrim uloge koje su me fascinirale i za koje sam mogla ići do kraja svojih sposobnosti. Naravno, bilo je posustajanja, ali nikada odustajanja. Pa iako često okolnosti nisu bile povoljne, ja sam se usudila ići protiv njih, svladavala sam poteškoće u hodu. Uvijek mi je najveći poticaj bila spoznaja da radim nešto vrijedno žrtvovanja do krajnje izdržljivosti. I zato je zadovoljstvo ostvarenim bilo uistinu ljekovito. Moj izbor su bile uloge umjetnica koje su svojim stvaralaštvom i životom ušle u legendu. Željela sam uči u tajnu, sa scene svjedočiti o nevjerojatnoj hrabrosti, talentu i izgaranju tih heroina 20. stoljeća. Sudbine tih žena su na razini najvećih grčkih tragedija, a opet su one stvarne, žene s imenom i prezimenom, žene koje su se usudile, “a usudite se – sve je” kao što je rekao jedan mudrac. Te su žene rušile barijere, postavljale kriterije, bile beskompromisne prema umjetnosti i ljubavi i tako su postale mit. “Živjela sam od umjetnosti i ljubavi”, jeca Maria Callas kroz Toscu cijeli svoj život, a to je i rezime života Isidore Duncan, još jedne moje junakinje koju je opsesivna želja da pomiri nepomirljivo – ljubav i umjetnost – odvela u preranu smrt. Do danas nisam odgonetnula jesam li ja izabrala njih ili one mene. No, kada sam krenula u taj glumački desetoboj, ne sluteći što me čeka, nisam ni sanjala da je publika mojim junakinjama namijenila dug i zanimljiv život. I tako su mi one priuštile mnogo radosti i ljepote.
Kako se glumica bori s vremenom? Pitam to zbog onog starog pravila koje kaže da ako do 26. ne glumiš Juliju, ta je uloga zauvijek izgubljena?
Glumica, kao ni svako drugo ljudsko biće, ne može dobiti bitku s vremenom, ma koliko truda uložila u vanjski izgled. Lijepo je vidjeti njegovanu ženu u zrelim godinama, ali ipak duh je taj koji diktira svježinu, polet, radoznalost, šarm, zanimljivost... Svaka uloga koju nisi odigrao kada je trebalo je izgubljena, a osobito je izgubljena ako je pogrešno dodijeljena drugoj. Tim više jer sljedećih deset godina nema više mjesta za novu Juliju, pa makar kazalište bilo puno genijalnih Julia, jer kod nas se drame ne postavljaju zbog glumaca, već zbog režisera.
Usuđujem se reći da to nije samo naša ‘bolest’ kad i npr. glumački velikani poput Oscara Isaaca i Jessice Chastain moraju producirati seriju “Prizori iz bračnog života” kako bi im se pružila prilika da glume nešto što nije film po stripu ili hollywoodski klišeraj. Kako to izgleda preneseno na hrvatske meridijane?
Da oni su dobar primjer, kao i odlična serija “Zavada: Bette i Joan” s oskarovkama Jessicom Lange i Susan Sarandon, koje su također same producirale tu seriju. A priča u njoj pokazuje kako je i sama Joan Crawford morala pronaći knjigu “Što se dogodilo s Baby Jane” i samoj sebi dodijeliti tu ulogu koja se i danas pamti. Jasno je stoga da nigdje, ni u svijetu ni kod nas, nema kvalitetnih uloga za glumice u najboljim kreativnim godinama. Zato one produciraju same svoje uloge. One imaju – novac! Nama ovdje to je neizvedivo na filmu ili televiziji. Ali to je moguće izvesti u teatru i zato sve više mladih glumaca ulazi u taj dvoboj koji se zove – monodrama.
Baš je monodrama najteži oblik kazališta, glumac sam na sceni, s osloncem u sebi samom. Kako izgleda preživljavanje u takvim okolnostima, iz noći u noć, uvijek iznova?
Kada kod nas radite monodramu, onda ne samo da glumite već i producirate. Znači: kupujte tkanine za kostim, brinete o tehnici, prijevozu, oglašavanju, šaljete pozivnice za premijeru, tražite dvoranu za izvedbe... Naravno, postoje ljudi koji bi mogli odraditi, ali treba ih honorirati, a odakle? Kad bi se monodrama svela samo na glumu, to bi bilo bajno. Ona jest najteži mogući scenski izraz, glumac mora sebe dovesti do usijanja i to prenijeti na publiku. Vjerujem da se poput glumca samog na sceni osjeća samo još toreador u areni.
U vrijeme Domovinskog rata djelujete kao istaknuta televizijska autorica. Kako je došlo do tog angažmana?
Svi to razdoblje pamtimo kao vrijeme koje nam je zauvijek obilježilo živote. I ja sam žarko željela nekako pridonijeti tom otporu, svjedočiti kakav smo hrabar, izdržljiv i nepobjediv narod. Osmislila sam glazbeno-poetski antiratni prosvjed “Dok nam živo srce bije” i predložila ga Miroslavu Liliću, tadašnjem glavnom uredniku HTV-a. Nakon deset minuta objašnjenja dao mi je zeleno svjetlo. I tako je nastao serijal od deset epizoda u kojem je nastupilo više od 400 umjetnika. Opet me nosilo nadahnuće, snimali smo, montirali i emitirali pod uzbunama, a to je ljudima puno značilo. Poslije sam kod Ksenije Urličić u Zabavnom programu, pet godina, radila specijalne božićne emisije s Antonom Martijem i Laticom Ivanišević, te nakon toga prešla u Dokumentarni program za koji sam snimila dvije emisije o našim ljudima u Australiji, trilogiju o svjetski poznatim Imoćankama, klarisi sestri Mariji od Presvetog Srca, tj. Ani Petričević, o lobistici Zdenki Gast i modnoj kreatorici Franki Kutleši, odnosno barunici Stal von Holstein. Sve se završilo dokumentarnim filmom o našem misionaru Borisu Dabi u Africi “Sveti Leopold Mandić u Zambiji”. Za taj sam se dokumentarac otisnula u Shagombo, u njegovu župu, koja je označena samo na vojnim kartama Zambije. Bilo je to doista deset nezaboravnih godina na HTV-u.
I kao da sve to nije bilo dovoljno, postali ste ravnateljica Kazališta Žar ptica? I osnovali međunarodni dječji festival...? Što je u tim godinama bilo najteže, što najveselije?
Godine 2000. javila sam se, s još šest kandidata, na natječaj za ravnatelja Gradskog kazališta Žar ptica, ne znajući što me čeka. Imenovala me Marina Matulović Dropulić, koja je ubrzo smijenjena, potvrdio me je tadašnji povjerenik za Zagreb Josip Kregar, uz suglasnost ministra kulture Antuna Vujića. Takva je tada bila procedura i s njom je počeo moj hod po mukama, salto mortale duše i tijela. Došla sam u potpuno zapušteno kazališta na kraju groblja, kako su ga posprdno zvali, u kojem je prebivao pas lutalica, u kazalište čije je ključeve imalo 12 podstanara i u čijem su predvorju šahisti igrali šah... Zatekla sam kazalište bez novčića na žiroračunu, dva zaposlena glumca, koji su imali šest izvedbi godišnje, ali i pune plaće. Krenuo je moj stampedo koji me, naravno, koštao zdravlja, posljedice herpes zostera koji sam “zaradila” zbog iscrpljenosti i danas osjećam kao najsitnije staklo pod kožom desne strane lica, ali zahvaljujući sjajnim liječnicima, lice mi je sanirano. Svi u kulturi su očekivali da odustanem od Žar ptice, ali ja sam imala viziju, snagu i izdržljivost. Uspjela sam od Žar ptice napraviti respektabilno dječje kazalište s međunarodnim festivalom, koje je u mojih 16 godina ravnateljstva posjetilo 750 tisuća djece, koje je dobilo 85 nagrada, od čega šest Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju dječju predstavu i koje je gostovalo od Mongolije do Caracasa, od Egipta i Izraela, preko Pariza, Londona i New Yorka, sve do Njemačke, Austrije, Mađarske, Makedonije... I sve sam to odradila u godinama koje više nisu bile mladenačke. Zapravo je moj mandat ravnateljice započeo u mojoj pedesetoj godini. To je još jedna od krajnosti koje su obilježile moj život. Imam dojam da me je sve to vrijeme potajno pratio moj anđeo čuvar.
Činilo se da ste uz sve te uspjehe Žar ptice, jedva dočekali mirovinu i novo vrijeme za glumu. I opet su se počele redati monodrame?
Uvijek kažem da se mirovini veseli onaj tko se naradio. Tako je bilo i sa mnom, iako ni danas ne mirujem. Prijatelji su mi na odlasku iz Žar ptice poklonili knjigu “Umijeće mirovanja”, ali još je nisam otvorila. Zaželjela sam se scene, spoznala kako je poslije ravnateljskog posla, biti glumicom uistinu luksuz. Zaželjela sam govoriti sa scene intimne transcendentalne stihove koji su u dubokom suglasju s mojim bićem, jer vjerujem u riječi Czesława Miłosza da je poezija molitva. I tako sam se molila i opet doprla do publike, slušatelja. Nije meni sada stalo do glumačke parade, već do suštine, doprijeti do srca tajne, i srca publike, preko stihova čarobnih pjesnikinja.
Fascinantna mi je vaša specijalizacija za izbor i govorenje poezije. Zadnja predstava koju ste radili, posvećene Emily Dickinson, pokazala je i koliko se razlikuje način na koji mladi glumci danas govore stihove, od glumaca vaše generacije. Zašto su njima danas stihovi toliko teški? Jesu li se emocionalno udaljili od poezije?
Da, teško je govoriti poeziju. Poetska je riječ sublimirana u putovanju od izricatelja do slušatelja ona treba biti utjelovljena, po onoj biblijskoj: “ I riječ je tijelom postala.” Za to treba vremena, to je proces poput pretvorbe mošta u zrelo opojno vino. Poeziju treba govoriti s takvim iskustvom da ona zvuči kao da ste je napisali, kao da je taj čas stvarate. To zahtijeva veliki trud, a bogme i životnog iskustva.
Kako ćete proslaviti svojih 50 godina glume?
Bit će to retrospektiva mog djelovanja kroz pet desetljeća, po fazama: studiranje, slobodnjaštvo, rad na televiziji, ravnateljstvo u Žar ptici i rad u mirovini.
Postoji li možda još neka uloga od koje još niste odustali, ona kojoj se još nadate?
Ne! Uistinu više ništa ne želim. Mislim da sam svoju kvotu uloga ispunila. Tvrdim da sam iskoristila samo trećinu svojih mogućnosti, ali u sredini u kojoj sam živjela i radila i to je previše. Živjela sam jako naporno, ali zato imam neopisivo lijepe uspomene, ispunjen život i mnogo društvenih priznanja i nagrada. Ne žalim ni za čim, jer sve je imalo svoje razloge. Dojmile su me rečenice iz romana Sándora Máraia “Kad svijeće dogore” koje na izvjestan način definiraju i moj život: “Vjeruješ li da smisao života nije drugo doli strast koja jednog dana prožme naše srce, našu dušu i tijelo i onda gori vječno do smrti, ma što se događalo u međuvremenu. I ako smo to doživjeli, možda nismo uzalud živjeli.”
Kako ocjenjujete sadašnji trenutak hrvatskog kazališta, onaj u koroni, ali i onaj u hrvatskoj kulturi i politici?
Svjedočimo sveopćem kaosu i posvemašnjoj tjeskobi. Naravno, korona je to potencirala. Kultura je na rubu uništenja iako su kulturnjaci jako žilava vrsta, ali sve ima svoje granice. I u vrijeme korone pratim sve predstave, sve što se događa na sceni i divim se kolegama koji ne odustaju. Koliko god sam kroz život kročila neustrašivo, sada me pomalo hvata strah od enormne agresije, primitivizma, egocentričnosti, pohlepe, verbalnog i fizičkog zlostavljanja, prostakluka te jezivog vokabulara političkih elita. Sve je to jedna moralna nakaznost i pitam se kakav primjer dajemo djeci? Kakvu ćemo im zemlju ostaviti? Nadam se da će nas iz ovog gliba ipak spasiti nekolicina uistinu fascinantnih kreativaca na svim poljima, ako im se da šansa, nakon spoznaje da smo na rubu ambisa. A što se mene osobno tiče, živim ‘po receptu’ genijalnog Arsena: “Čistim svoj život, od onih šupljih ljudi kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi/Čistim svoj život, da spasim dok je vrijeme, malu jutarnju nježnost i gorko noćno sjeme.”