Ponori

Ne znaš ti kako je to. Nisu to riječi. Lako je s riječima. Riječi su ukrasni papir, jeftin ili bahat, u koji ono što nudiš umataš trapavo ili vješto kako bi sakrio, pa prodao, podmetnuo trojanskoga konja. Treba slušati i gledati, pozorno pratiti, njušiti kao Rex koji ujutro, kad osvanemo vani onjuši cijelu livadu.

„Psi si ostavljaju poruke,“ kaže Tamara i smiješi se. Kao da je to nešto pouzdano.

„Psi si njuše i stražnjice,“ volim joj reći iako znam što si psi zapravo njuše, jer čak i na uzicama, u krevetima, na trosjedima svojih vlasnika, čak i u ugodama toplih stanova, psi su u čoporu. I zna se tko je gazda.

Rex reži ili tiho cvili dok njuši mokraću što su je iza sebe ostavili pripadnici njegova čopora što ih tek povremeno susreće. Psi osjećaju i bolest, skori kraj. „Psi ne napadaju bolesnu braću,“ kažem Tamari koja se boji pasa koji laju. „Samo ljudi se iživljavaju na slabima,“ pridodajem uvijek. Objašnjavam joj kako su lajavi psi poput od jutra pijanog Paje koji tetura ulicom i viče na svemir. Pajo nikada nikog nije udario. On samo laje. Izudaran je. Ne znam tko mu je to učinio: on sam ili drugi. Kažu da svatko ima razlog zašto pije. Ne slažem se s tim. Moj djed uvijek je baki spočitavao da mu je život isisala na slamku. Vele kako joj je to rekao i za doručkom, prije nego što će otići. Dok je ispijao prvi ili drugi konjak uz kavu. Djedu je to bio doručak. Govorio mi je da mu je to gorivo. Valjda je tog jutra povukao previše. Ili je ta štamplica koju je sunuo bila posljednja kap u čaši. No to nije važno. Ionako je odavno pod ledinom. Ionako su svi već zaboravili sve njegove grijehe. O mrtvima valja najbolje. Možda je to posljednji obzir prema onima koji se više nikako ne mogu braniti. Iako, čisto sumnjam: ljudi vole najviše udarati one koji se ne mogu braniti.

Ljudi nemaju milosti.

„Ostat ćemo bez svega,“ kažem mu. Pomišljam kako sam mogla reći i: „Nećemo imati ništa,“ no onda si velim kako on već misli da nemamo ništa. Vidim da mi gleda zube. Želim mu reći kako me je stid što nemam zube, što mi otpadaju, lome se, što su žuti i truli, pa ih skrivam gornjom usnicom koja je sve tanja zbog navlačenja preko zuba. Želim mu reći i kako znam da on i svi poput njega misle da se sirotinja ne stidi svoje bijede, kako smo na to navikli, jer živimo s tim. Zato se grizem za jezik i unutarnju stranu obraza kako ne bih rekla ono što mislim. Osjećam krv u ustima. Metalna je, a opet slatka.

„Nemam ingerenciju nad bankama,“ kaže, ne gleda mi oči, nego zube, ono „ingerenciju“ sjecka na slogove.

„Imate ingerenciju nad drugim stvarima,“ čudno to izgovaram zbog gornje usnice koju pokušavam zadržati nategnutu preko zuba.

„Kojim drugim stvarima?“ Pita me i smiješi se. Ima bijele, porculanske zube, prebijele da bi bili prirodni. Nitko nema takve zube. Nitko.

„Imate gradske stanove,“ tiho velim. Zurim si u ruke. Imam ruke ostarjele pralje. „I gradske tvrtke.“ Ovo posljednje vjerojatno nisam trebala reći, no nisam se uspjela ugristi za jezik. Misli su nepoćudne. One znaju i nadaju se da i on zna kako njegovi prijatelji i rodbina njegovih prijatelja ionako ne žele prljave poslove. A netko mora i čistiti ulice.

„Ne ide to tako,“ smiješi se, širi ruke kao Krist Spasitelj. Brzo ih zatim spušta, nervozno svlači sako i baca ga preko stolca koji samotan poput mene čeka uza zid, iza njegovih leđa. Želim mu reći kako bih tim njegovim sakoom vjerojatno mogla platiti režije za tri mjeseca.

„Kako to ide?“ Pitam ga, osjećam kako mi se obrazi žare, kako ključam. Gledam mu čas čudovišno bijeli niz zuba u osmijeh rastegnutih usta, čas oči koje se ne smiju, koje mi zure čas u zube, čas u ruke.

Stanko mi ponavlja kako ljepota i mladost dolaze iznutra kad mu kažem da smo stari i ružni, da nas se Tamara stidi. Ponekad zastanem pred ogledalom i u samu sebe zurim kao da smrdim, onako kako me gledaju drugi roditelji kad dođem na roditeljski sastanak. Možda i smrdim. Na smrad se čovjek privikne jednako kao i na miris.

„Postoje natječaji,“ veli mi gradski otac. Tako se zovu. Gradski oci. Ima očeva i očeva, mislim si. Trepćem očima kako bi ono peckanje koje navještava suze minulo, ali ne ide mi. Sve žešće samoj sebi smrdim na promočeni ugljen. I propadam u onaj stolac nasuprot njemu koji zaudara na sve one koji su u njega prije mene propadali. I glas mi propada u sve veću nečujnost dok mu velim kako smo na listi čekanja za gradski stan već petu godinu. Usuđujem se pridodati kako čujem da u te stanove ulaze oni kojima pomoć uopće ne treba.

„Tko to ulazi u stanove?“ Čudi se.

Mucam dok spominjem ljubavnice, rodbinu, prijatelje stranačkih moćnika, gradskih pročelnika. Otac grada se smije, govori mi da nije tako, a ja ga pitam može li mi pokazati popis onih koji su prošle godine dobili stanove.

„Zakon o zaštiti osobnih podataka,“ izgovara kao naučeni stih. Ni ne gleda me više, nego uzima mobitel, kratkovidno na njemu opipava slova.

„Sljedećeg tjedna nas izbacuju iz kuće,“ kažem nekako, jer jezik me više ne sluša, lijepi se za nepce od one guste sline koja uvijek prethodi suzama. Čujem kucanje, ili u glavi ili na tapeciranim vratima njegova ureda.

„Gradonačelniče, čekaju vas na prijemu kod župana,“ iza leđa čujem tajničin cvrkut, no ne okrećem se. Oči su mi crvene. Ljudima se ne pokazuju oči crvene od suza. Zurim si u ruke i koljena dok mi gradski otac prilazi, ovlaš me, valjda onako kako ja Rexova govna sakupljam u vrećicu, napola hvata ispod pazuha, daje mi znak da ustanem i odem. Ustajem, pokušavam hodati.

Otac me pita koje sam struke dok me nježno, a uporno odvlači prema vratima.

„Diplomirana ekonomistica,“ govorim sagu, kardinalski crvenoj plohi decentno posutoj sićušnim bijelim točkicama. „To sigurno nešto simbolizira,“ govorim si zureći si u cipele na kojima se s blatom pomiješana voda s ceste osušila u mrlje.

„Popucat će nam cijevi,“ uporno ponavlja Stanko svake zimske večeri dok zavrće glavni ventil u kući koju navečer prestajemo grijati, u kući koja žedno ispija svu vlagu ledine i uzgaja gljivice na zidovima, podrigujući nam je u lice. To mi na pamet pada dok pomišljam na raspucane blatobrane na svom biciklu.

„Pa treba se boriti,“ čujem gradonačelnika koji žuri županu. Znam da me gleda, jer glas mu u valovima daha namirisanog kavom i nekakvim keksima putuje do mog lijevog obraza, zapljuskuje me u slogovima. Osjećam suze koje mi se kroz nos slijevaju kao bale, kao rijetka, virozna sluz. Ližem ih kao dijete koje je zaboravilo ponijeti rupčić, a zna da ne smije otirati bale rukavom.

Želim mu reći da se borim zubima i noktima, no neprestano imam dojam da sam na rubu vodopada koji će me odnijeti i smrskati, kako je sve čega se latim sluzavo i nepodatno za hvatanje, spašavanje.

„Kud će suza, nego na oko,“ vele ljudi, a ja im u posljednje vrijeme pridodajem: „Neće valjda na guzicu.“

„A vi i po kiši biciklom?“ Zastaje pokraj mene gradonačelnik dok otključavam bicikl i ruke prljam strojnim uljem koje s lanca pršti po okviru i stražnjem kotaču dok vozim bez blatobrana, dok mi blato s ceste poskakuje po cipelama i hlačama, po svemu što jesam. Odmah pokraj gradonačelnika koji se zabrinuto smiješi stoji muškarac u odijelu i mrkom mantilu, valjda šef protokola, koji mu iznad glave drži kišobran velik poput suncobrana. Na trenutak se pitam zašto se ljudi žešće brane od sunca, nego od kiše. Gledam konačno i tajnicu koja izgleda kiselo dok me gleda. Odjednom me više nije stid, pa se uspravljam i kažem im svima, čak i vozaču koji se reverom kaputa pokušava zaštititi od sitne kiše dok gradonačelniku pridržava vrata limuzine:

„Pokušala sam vam u pet minuta ispričati svoj život, a vi ste me ponizili kao psa,“ pred očima mi se ukazuju Rexove oči kad na njega dreknem da prestane lajati zato što Stanko, umoran od posla, spava. Rex me tad očima pita zašto mu ne dopuštam da nas čuva. „Rekli ste mi da se borim. Narugali ste mi se. Kako da se borim ovako svezana?“ Samo to sam rekla. I otišla prskati se blatnjavom vodom s ceste.

„Zašto mu nisi rekla sve?“ Širio je Stanko oči dok su mu na usta frcali komadići pečenih jaja i krumpira. Kuća se brzo hladila dok je u peći crkavala vatra hranjena letvama paleta koje Stanko noću potajno dovlači iz stražnjeg dvorišta obližnjeg trgovačkog centra ponavljajući da ne krademo, da to njima ne treba, a nas grije.

„Kako da mu u pet minuta ispričam sve?“ U čudu sam ga pogledala. „To je kao da se svlačim na ulici, usred bijela dana.“

Ima ih koji gutaju bijes, a ima i onih koji njime zamahuju. Stanko svoj trga na nabrajanje. Zato kad god ga obuzme bijes rođen iz tuge, on počne govoriti o kreditu što smo ga za ovu straćaru podignuli u valuti koja je podivljala, u banci koja se pomamila, o Tamari koja nam se rodila, o mome poslodavcu koji me je nakon Tamare izvijestio da mu majke uništavaju produktivnost, o njegovoj firmi koja su nekom prodali za kunu, o svim crjepovima koje je postavio na tuđe kuće, svim tuđim selidbama, utovarima drva, ugljena za druge, svim košnjama tuđih travnjaka i berbama u tuđim voćnjacima kako bi nas prehranio. Nakon nabrajanja, Stanko uvijek ustane, iziđe i kao pomahnitali pas hoda oko kuće, opisuje oko nje kružnicu nalik onoj što je opisuju na lanac privezani psi koji ne znaju što bi u svome očaju, pa hodaju da se ne smrznu ili ne malaksaju na suncu.

A ja tonem u nešto što nalikuje ponoru, u nešto nalik crnome ćupu u kojemu je baka Mandica nekoć držala mrtav, presušeni šaš što ga je prskala lakom za kosu da po sobi ne razbacuje sjemenke. Znala sam sjediti uz taj ćup, uz mrak skriven u njegovoj utrobi, pogledom pratiti pauka koji je u tom ponoru živio, povremeno po mrtvim stabljikama iz njega izlazio, valjda me gledao, pa se vraćao u mrak. Ne sjećam se više jesam li se tad pitala jesam li tom pauku bez imena bila strašnija od mraka. Sad se pitam. Pitam se jesam li mu trebala nadjenuti ime. Pitam se ima li svatko od nas ponor po vlastitoj mjeri. 

O autorici