Poremećene vrijednosti ruše našu baštinu i ambijente

Mnoge su kulturne i spomeničke vrijednosti naši povjesničari umjetnosti posljednjih godina uspjeli “prebaciti” u svijet, prenijeti preko shengenskih granica prvo u EU, ali i mnogo dalje, na druge kontinente i upoznati svijet s našim pokretnim spomenicima od antike, preko srednjevjekovnih riznica zlata i srebra, renesanse i baroka, do etno-blaga, glazbe i književnosti. S druge pak strane turisti i stranci koji nam dolaze u našoj se domovini dive krajoliku, obnovljenim pojedinačnim spomenicima od Osijeka, Istre do Dubrovnika, starim gradskim jezgrama slikovito uklopljenima u ljepotu prirodnoga krajolika.

A naša graditeljska, urbana, industrijska i ina baština nepovratno propada. Ona se uvijek ne vidi sa šeste palube cruisera. Mi bismo trebali o brojnim devastacijama naše spomeničke i urbane baštine galamiti na sva zvona, složilo se više od stotinjak sudionika 3. kongresa povjesničara umjetnosti održanog u Muzeju Mimara koji je organizirao Institut za povijest umjetnosti i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske.

- Pogled na stanje naše baštine traži spremno i neodgodivo djelovanje. Mi smo vizualno usmjerena disciplina. Putujete li po Hrvatskoj, niz prizora slaže se u značenjske sustave kojima je komentar jedva potreban. Gorući problem je napuštanje i propadanje povijesnih argumenata naše urbane civilizacije, rekla je uvodno dr. Željka Čorak. Upravo ta se misao provlačila sve do zaključaka, a potvrđivana je u cijelom nizu izlaganja i razgovora. S našom graditeljskom baštinom živimo, ona je u našoj slici naselja ili krajolika, a posebno je ugrožena zadnjih godina pod naletom “investitora”. 

Kako je kazala dr. Željka Čorak, povijesni slojevi naše baštine ne stradaju od od potresa niti od neprilagodivosti životu, već stradaju od poremećenog sustava vrijednosti. Najveće je naše blago naš prostor, ambijentalne vrijednosti. Ne trebaju svi elementi imati nultu ili prvu kategoriju. Ambijentalna vrijednost je za nas nenadoknadiva. To trebamo štititi. Također, dodala je kako je “potpuno razumljivo da ljudi žele popraviti uvjete svoga življenja i osuvremeniti svoje kuće i naselja. Potpuno je jasno da je obnova staroga zdanja daleko skuplja od gradnje novoga. Ali da postoji društvena svijest o vrijednosti satoga doma, škola i masovni mediji educirali bi masovnu publiku o razlozima, načinima i mogućnostima njegova očuvanja. Da država toliko ulaže u oblike svoga identiteta koliko se na nj poziva, i u ponos na trajanje od stoljeća sedmog - efikasno bi ugradila u fiskalnu politiku - a baš je sada prilika za to - olakšice i stimulacije za one koji ulažu u opstanak povijesnih zdanja” naglasila je, među ostalim, dr. Željka Čorak.

Kao nikad dosad, raznolik po temama bio je 3. kongres povjesničara umjetnosti. Slično kao i kod arhitekata, koji su u Splitu održali svoj kongres, kao najbolnije, na površinu su isplivale teme o zaštiti spomenika, dobrim i lošim primjerima obnove spomenika, o uništavanju našega prirodnoga krajolika. Brojni su sudionici izradili negodovanje zbog činjenice da su samo tri povjesničara umjetnosti na čelu ukupno 21-og konzervatorskog odjela u Hrvatskoj. Struka povijesti umjetnosti kao da više nema mjesta u tijelima zaštite, obnove i restauracije, što je ranije bilo nezamislivo. Razgovaralo se i o prezentaciji naših istraživanja u svijetu, prevođenju na strane jezike i distribuciji već prevedenih knjiga i izdanja. Postavilo se i pitanje “prebukiranoga” studija povijesti umjetnosti koji se sad prakticira na čak četiri Filozofska fakulteta u isto toliko gradova, a povjesničari umjetnosti teško dobivaju posao. O tome će više morati reći i ministar Radovan Fucks i njegovo Ministartsvo obrazovanja i znanosti. Mnogi su govornici rekli kako povjesničari umjetnosti rade svoje poslove, a njihove dobre ideje nisu dovoljno prisutne u javnosti.