Na poziv da ima posjet Denis je krenuo iz ćelije u čudu, bili su mu i Tom i Vlado, tko bi mu još mogao doći? Pitao se dok je hodao uz čuvara, a ovaj ga uhvati za desnu ruku i skrene u hodnik u kojem još nije bio. Čuvar ga je vodio u novu sobu za posjete. Namještaj je bio nov, pregradna stakla čista i blještava. S druge strane pregradnog stakla sjedila je Ružica. On je iznenađeno pogleda i sjedne preko puta nje, zatim je pozdravi, a ona mu odzdravi. Kad je otvorila usta kod pozdrava, Denis primijeti kako joj nedostaje jedan zub, četvorka lijevo, a dva prednja zuba dolje bila su joj crna od kamenca. Prvo što je zapazio i pomislio bilo je da to nije više ona Ružica, ostarjela je vidno. Osim loših zubi, pojavili su joj se deseci sitnih bora oko očiju i dvije duboke sa svake strane od nosa prema bradi. Bila je mršava, suhonjava, nekada je pušila, ako progovori, možda će joj osjetiti hrapav glas kao kod Vlade. Šutjela je i promatrala ga, to joj je bio prvi posjet u zatvoru. Onda Denis shvati da ni on još nije progovorio. Na pregradi uz staklo postavljen je telefon, on ga nije digao. A i što da je pita? Sve joj piše na licu – sigurno ne radi, živi jadno, nema osiguranje kad nije ni zube popravila. Od čega živi? Prijatelj Vlado rekao je da je sada u Istri. Možda je konobarica ili nešto slično radi u restoranu, pere suđe. Jadna. Da je ostala u našem gradu, mogao sam joj pomoći, naći posao...
Ružica je držala obje ruke na stolu, a ruke odaju čovjeka kao i lice, možda i više. Ruke su joj bile smežurane, tamnije od ostalog dijela tijela, na prstenjaku bio je jedan prsten s plavim kamenčićem. Prstena se Denis sjećao, ali na ruci njezine sestre Anice koju su zvali Anči. Njezin dečko Tom kupio joj je prsten odmah nakon što su počeli hodati kao momak i djevojka. Otkud prsten sada na njenoj ruci?
Možda me je došla provocirati... pitao se Denis. Nije vjerovao da bi to Ružica učinila, priču o Anči oni su davno raščistili, vjerovala mu je da je on nije silovao. Možda su se sestre našle devedeset prve, kada je Anči došla u grad pomoći civilima i braniteljima, pa joj je dala prsten za uspomenu. Jer nju je mogao on podsjećati samo na najgore trenutke u životu. Tom je stvarno budala, dobro je rekao prijatelj Vlado, a kako kaže, i ja sam više nego budala. Denis se prisjećao i sramio tog vremena.
Frustriran prisjećanjem i gledanjem u Ružičine ruke, Denis htjede kažiprstom začeprkati po hrapavom čvoru na drvenom stolu, ali se ne usudi pokrenuti ruku. Sjedio je ukipljen ne govoreći i ne pomičući se. Još ju nije pogledao ni u oči, bojao se početka razgovora i onoga što bi si trebali reći. Pogledao je u njenu ljubičastu bluzu, zapravo više ispod nje. Kao da su joj se i grudi smanjile.
Pa imala je veće sise kad smo se ljubili i seksali kod moje babe, prisjećao se Denis. Kamo su nestale tako lijepe dude, dalje je razmišljao i buljio ispred sebe Denis. Ružica je tražila njegov pogled, možda bi mu se i obratila, ali ovako on je lutao očima, sramotno je gledao dolje u stol kao da se stidio. Vjerovala je da on nije silovao njenu sestru, a sad njegovo ponašanje baca sumnju na njenu vjeru. Nije digao ni telefonsku slušalicu, ako neće govoriti, ima što i vidjeti, kako sam se napatila posljednjih godina, razmišljala je za sebe Ružica, šuteći, ne izgovorivši ni riječ. Vidjela je točno i osjetila njegove oči na grudima, prisjetila se i ona njegovih nježnih milovanja, onih dana kad im je bilo najljepše na svijetu. Vidjela je kako ju je snimao po licu, primijetio je sigurno njene bore patnje od rada u hotelu koji je u rukama lokalnog tajkuna. On je tražio prvo da se seksa s njom da bi uopće dobila posao, a kad ju je zaposlio, bilo je to najgore mjesto sobarice, pa i kuharice, peračice suđa i sve što je trebalo za bijednu plaći od dvije tisuće kuna. Možda, da je ostala u rodnom gradu i izdržala ono užasno bombardiranje grada, možda bi joj Denis pomogao, danas bi radila pristojan posao. Možda bi bila i njegova. Ali tko je mogao izdržati na tisuće granata na dan i uvijek iznova i iznova, ne znaš ni kada će prva granata pasti, možda baš kada bi krenula po kruh. Vidjela je početak napada na grad i znala je da je to ludo kockanje sa životom. Mnogi su poginuli kada bi samo izašli iz podruma i zapalili cigaretu na čistom zraku. Ne, nije mogla to izdržati. Kako su drugi – ne zna. Denis je stalno bio na putu, vozio je političare koji su se i sami skrivali u drugom gradu. Hitno su morali u glavni grad, ostajali tamo po tjedan dana, a onda se pojavili u javnosti, u medijima, kao da su stalno u rovovima, na prvoj crti obrane. Otišla je, nije se pozdravila ni s Denisom, nije on previše ni mario za nju, kad je sve to vrijeme rata grad bio poluprazan, nije se pitao gdje je ona. Sada zna gledati i u njene zube, nekada su bili bijeli, poredani kao kukuruzna zrna, ali sve je to iza nje. Gledao je dugo u njen prsten, prsten sestre Anice, prepoznao ga je sigurno, jer znao je da ga je Tom kupio kao da je zaručnički prsten, ali su zaruke krenule u noćnu moru svih njih. Samo da vidi moju Anči kako se oporavila, kao da se u Švedskoj i rodila. Ostala je ljepotica s licem njegovanim kod kozmetičara, prekrasne kose, plave i sjajne kao kod filmske dive. Kamo sreće da ju je mladi Tom vidio, shvatio bi što je izgubio zbog svoje silovite brzine. Sestra joj je dala prsten sramote od koje se oprala izbrisavši svoju prošlost vrijednim radom u zemlji koja obećava. Naučila je jezik i postala tajnica u uglednoj tvrtki za proizvodnju mobitela. Samo kad bi on to znao, Denis se ne bi sada stidio gledajući u glupu čvorugu na stolu. Ja imam bore na licu, a on, govorila je u sebi Ružica. Na njegovu licu kao da su sve ceste ne samo Hrvatske nego i Europe. Kao da su sve brige ne samo Hrvatske nego i bivše Jugoslavije. Denisu su rešetke izbrazdale ruke i tresu mu se kao u alkoholičara. Jadni Denis. Zašto je priznao tuđi zločin?
Ružica je gledala u nekog čovjeka kojeg više nije poznavala. Što da kaže nepoznatom zatvoreniku, pomislila je kako je došla kod krivog uznika, nekoga s kojim nije podijelila ni jedan dan svog života. Kao da staklo pokazuje nekoga drugog, a ne onoga mladića s kojim je provela najljepše ljeto.
Pa zato mi i šutimo, reče sebi Ružica, što si imamo i reći? Jedno drugome sve smo rekli, ovo je bio krivi posjet. Ipak oči i tijela govore. On sada gleda u čuvara, što taj čovjek misli? Posjet bez riječi?
Denis pogleda u čuvara, ovaj je kao uvijek rješavao križaljku, nije ni podigao glavu prema njima. Možda nije ni primijetio da nisu prozborili ni riječ, osim pozdrava. Ružica se digla sa stolice, oči su im se ipak susrele, Denis joj kimne glavom, a ona odgovori na isti način. Sad joj je vidio leđa i listove na nogama. Mogla je biti moja, pomisli Denis. Pružio je dlan prema njoj i osjetio hladno staklo. Znojni prsti ostavili su trag ljubavnog grijeha, ali krivo optuženog za zločin.