Zagrebačka kazališna publika sada je već razmažena. Dobro zna da svaki početak nove sezone – sada već desetu godinu zaredom – donosi Festival svjetskog kazališta i da ti dani u Zagrebačkom kazalištu mladih nude uvid u ono što je najzanimljivije na europskoj, ali i svjetskoj kazališnoj sceni. Riječ razmaženost u ovom kontekstu doista nije olako upotrijebljena jer je prošlogodišnji festival – na kojem smo vidjeli pet velikih gostovanja – ljestvicu vrijednosti, intrigantnosti, ali i umjetničkog iznenađenja postavio vrlo visoko. Hoće li to Festival koji slavi svoju prvu okruglu brojku uspjeti nadmašiti, pitali smo Dubravku Vrgoč, ravnateljicu ZKM-a, koja je uz redatelja Ivicu Buljana i selektorica ovog, i u europskim razmjerima, sve značajnijeg festivala.
– Teško je to predvidjeti, kao što je teško predvidjeti unaprijed kako će izgledati neka festivalska sezona. Teatar je po mnogočemu nepredvidljiv, postoje zanimljive i manje zanimljive sezone, dobre i manje dobre predstave pojedinih redatelja ili kazališta. Ponekad teatar prepozna nešto u vremenu što ga potakne i učini tu sezone nezaboravnom, kao što postoje i sezone kada se teatar ne uspije snaći u svom vremenu. Ponekad pak publika otkrije u teatru nešto što ga čini u tom vremenu specifičnim. Stoga vam na pitanje može li ova festivalska sezona nadmašiti onu lanjsku ne mogu odgovoriti. Kada smo Ivica Buljan i ja, prije deset godina, osnovali Festival doista nismo slutili da će Zagreb u samo jednom desetljeću moći vidjeti više od trideset najvećih redatelja svjetskog kazališta i tako imati pregled onoga što se u teatru dogodilo na početku ovog stoljeća te time biti i izravnim sudionikom teatarskog mjerenja svijeta.
Publika koja visi s balkona HNK
Ovdje su gostovali Peter Brook, Eugenio Barba, Lev Dodin, Pjotr Fomenko, Krystian Lupa, Frank Castorf, Christoph Marthaler, Luc Bondy, Rezo Gabriadze, Eimuntas Nekrošius, Oskaras Koršunovas, Ivo van Hove, Alain Platel... Posljednja destinacija Ellen Stewart, umjetnice koja je 60-ih godina prošlog stoljeća promijenila izgled svjetskog teatra, bio je upravo Zagreb. Naša je publika u tih deset godina vidjela šezdesetak relevantnih predstava vodećih europskih i svjetskih teatara i tako je izravno sudjelovala u kreiranju slike svjetskog kazališta, objašnjava Vrgoč.
I upravo taj pogled u svijet glavna je vrijednost ovog festivala, ona koja stvara i sve znatiželjniju, ali i sve zahtjevniju kazališnu publiku, koja tada u sprezi s umjetnicima stvara i posebno ozračje festivalskih dana u Zagrebu. Lijepo je tada vidjeti mlade s Akademije dramskih umjetnosti kako sjede na stepenicama ZKM-a ili, primjerice, prepun zagrebački HNK za lanjskog gostovanja velike hit predstave Janea Fabrea “Prometej”, kada je publike bilo toliko da se stvorio dojam da će početi padati s balkona i iz loža kazališta.
Obljetnica za Dolazak najvećih
Baš zbog toga veseli najava Dubravke Vrgoč, koja za ovogodišnji Festival kaže:
– I ove će godine Festival svjetskog kazališta predstaviti neke od najatraktivnijih predstava što su proteklih sezona osvajale publiku na europskim i svjetskim festivalima. Kako je ovogodišnji festival deseti, te iako osobno zazirem od kojekakvih obljetnica, važno je posebno istaknuti da nam ponovno dolaze neki od najvećih umjetnika koji su tijekom proteklih godina obilježili Festival.
Među tim umjetnicima posebno se izdvajaju veliki talijanski redatelj autentičnoga autorskog rukopisa Pippo Delbono, koji se 2005. godine predstavio Zagrebu s “Tišinom”, te belgijska kazališna skupina Peeping Tom koja je prije dvije godine “Ulicom Vandenbranden 32” oduševila zagrebačku publiku.
Naravno, na Festival stižu i novi autori, a o njima Dubravka Vrgoča kaže:
– Veseli nas da u ovom izdanju Festivala napokon imamo priliku predstaviti i dvije redateljice koje svojim smionim kazališnim istraživanjem obilježavaju anglosasko kazališno područje i svaka iz svoje perspektive svjetski teatar danas čine drukčijim. Prva je britanska redateljica Katie Mitchell, isprva vezana uz Royal Shakespeare Company, a potom za National Theatre u Londonu. Ona je, osim reinterpretacija klasičnih djela koja su u teatarskom smislu beskompromisna i u uvijek u dosluhu s vremenom, poznata i po tome što u teatru pomiče granice i kroz njegovo interdisciplinarno pozicioniranje. Ove se godine, primjerice, u Avignonu predstavila projektom “Deset milijardi”, predavanjem slavnog znanstvenika Stephana Emmonta koji je govorio o prenapučenosti svijeta što naizgled nije imalo nikakve veze s teatrom, dok je prošle godine zapamćena po videoinstalaciji u londonskom V&A muzeju koja je prikazivala Ofelijinu smrt i ludilo na način različitih dramskih iskaza što su obilježili 20. stoljeće. U Zagreb dolazi s obradom najpoznatijeg komada Augusta Strindberga, predstavom “Kristina, poslije gospođice Julije”, koju izvodi berlinsko kazalište Schaubuehne am Lehnier Platz.
Druga velika kazališna umjetnica koja će nam predstaviti svoju kazališnu poetiku je Young Jean Lee, američka dramska spisateljica i redateljica, trenutačno jedna od najvažnijih predstavnika takozvanog umjetničkog, odnosno nekomercijalnog američkog teatra. Njezine predstave, kao što je “Feministička predstava bez naslova” koja nam dolazi, privlači ne samo kazališnim govorom, koji upućuje na snažno propitivanje fenomena današnjice, nego i činjenicom da prelaze ustaljene granice teatra i izazivaju one reakcije zbog kojih se američki teatar danas ne tretira ni mrtvim ni potpuno nevažnim.
I domaći “završetak ljubavi”
Posebna priča pak vezana je uz predstavu “Završetak ljubavi” pariškog Théâtrea de Gennevilliers.
Ovu je hit predstavu režirao (i napisao) Pascal Rambert i ona je proglašena najboljom francuskom prošlogodišnjom izvedbom.
Rambertov tekst zapravo je zbroj dvaju monologa, jednog muškog i drugog ženskog. Svatko od dvoje junaka, iz svoje perspektive, govori o tome kako su se voljeli i kako je završila njihova ljubav, a kako to u životu obično biva, te dvije priče nisu iste.
Tu nagrađivanu predstavu vidjet ćemo na Festivalu svjetskog kazališta, ali Pascal Rambert režira isti tekst u Zagrebačkom kazalištu mladih s Ninom Violić i Goranom Bogdanom. Premijera domaće verzije “Zabranjene ljubavi” bit će samo dva dana prije francuske izvedbe, ali ne u sklopu Festivala. Tako će zagrebačka publika imati priliku samo u dva dana vidjeti dvije glumačke verzije istog teksta, koje potpisuje isti redatelj.
Kako je ZKM poznat i po tome da se u svojim sezona bavi određenim temama – tako je, primjerice, lanjska bila posvećena istraživanju drugih i drugačijih – pitali smo Dubravku Vrgoč postoji li tematska ili izvedbena nit koja veže predstave na Festivalu.
– Predstave su prije svega specifične po autentičnom rukopisu redatelja. Svaka od njih doista je neusporediva s onom drugom, ne može se podvesti ni pod jedan zajednički nazivnik ili pripisati nekom trendu koji bi trenutačno određivao europsko ili svjetsko kazalište – kaže Vrgoč, a publici treba tek malo strpljenja do 14. rujna kada Festival počinje.