Roman “Major Tom” (Hena com, urednik Božidar Alajbegović, 129 kuna) autorica Karmela Špoljarić poslala je i na natječaj za Novi hrvatski krimić koji su zajedno organizirali Večernji list i Fokus, a sada kada je on u rukama čitatelja, smijemo priznati da je bio i u samom finalu ovog natječaja.
Odmah treba istaknuti da major Tom uopće nije major, već glavni lik slavne pjesme Davida Bowieja “Space Oddity”. Ovdje je to nadimak proslavljenog borca iz Domovinskog rata (onog koji je došao iz Legije stranaca) i koji u zatvoru čeka suđenje za ratni zločin koji nije počinio. Taj je zločin ubojstvo obitelji Srna (!), a njegovu nevinost pokušava dokazati novinarka koja je za vrijeme rata s njim bila u ljubavnoj vezi. Priča zapravo počinje njenim ubojstvom, koje policijska istraga brzopotezno proglasi samoubojstvom...
Konotacije i izvedenice temelja priče jasne su svakom čitatelju, no autorica ih vješto smješta u kontekst uzbudljivog krimića, kojem jedino nedostaje isto tako uzbudljiv kraj. Jedna privlačna mlada žena je ubijena, a tragom tog ubojstva kreće jedan sasvim običan (točnije bi bilo reći: društveno neprilagođeni) knjižničar kod kojeg je ona posuđivala knjige. Običan čovjek ovdje je ubačen u pravu hičkokovsku situaciju, u kojoj ga, primjerice, počinju špijunirati bezazlene gospođe s kojima radi u knjižnici, a pomoć stiže sa sasvim neočekivanih strana, kao što je to davno izgubljeni rođak, prekaljeni udbaš, sestra pokojne novinarke, ali i jedini preživjeli član obitelji Srna.
Karmela Špoljarić i u ovom romanu kroz priču koja govori o našoj poratnoj stvarnosti, novonastalim bogatašima, policiji, medijima, nesnalaženju povratnika iz dijaspore, vješto propituje neke od simbola vremena i pop kulture. Time zapravo nastavlja liniju načetu u svom prvom romanu “Nije ovo Twin Peaks”. Štoviše, i ovaj nas krimić vodi u iracionalni svijet Davida Lyncha, jer i ovdje ne doznajemo odgovor na pitanje “Tko je ubio Lauru P?”, na kraju priče u kojoj se citiraju stihovi Branimir Štulića (i vode k razrješenju dijela zagonetke), raspravlja o Borgesu, a zagonetne poruke Djevojke koja se igrala vatrom stižu s e-mai adrese Lisbeth Stiega Larssona.
Autorica vješto plete priču oko tih simbola, iako sam kraj knjige ne odgovara postulatima krimića u kojima uvijek moramo doznati tko je kriv. Ovdje, naime, krivci ne samo da nisu kažnjeni nego i ostaju skriveni u grupi moćnika spremnih na sve, pa i na ubojstvo, a koji su svoju moć i bogatstvo sumnjivog porijekla stekli upravo bezobzirnim zločinima počinjenim u vrijeme kada su drugi branili domovinu.