Toga 13. veljače 2012. u ratom razorenu Siriju ušlo je dvoje novinara Sunday Timesa: fotograf Paul Conroy i reporterka Marie Colvin. Stigli su onamo kako bi izvijestili o sudbinama civila zatočenih u Homsu, gradu pod opsadom koji je trpio nemilosrdne napade sirijske vojske. Na zadatak je otišlo njih dvoje, međutim vratio se samo jedan.
Sustavno masakriranje civila
Britanski dokumentarac “U posljednjem trenutku” (Under the Wire) u režiji Chrisa Martina priča je o fatalnoj misiji cijenjene britanske reporterke i ratne izvjestiteljice Marie Colvin. Ova iznimna priča o posljednjim danima života jedne iznimne žene naći će se u službenom programu predstojećeg ZagrebDoxa koji s projekcijama počinje 24. veljače.
Temelji se na istoimenoj knjizi njezina preživjelog kolege fotografa Paula Conroya, koji nakon njezine pogibije vodi epsku bitku kako bi izišao iz grada pod opsadom i potom svjedočio cijelome svijetu o ljudskoj patnji u Homsu, ali i o životu i smrti velike Marie Colvin.
Bila je neustrašiva novinarka, premda je izgubila oko izvještavajući o ratnim sukobima na Šri Lanki 2001. godine. U javnosti se uvijek nakon tog napada pojavljivala s crnim, gusarskim povezom preko oka. Sa samo jednim okom, međutim, hrlila je tamo odakle su drugi bježali spašavajući gole živote. Od 80-ih pa do smrti pisala je reportaže s brojnih svjetskih ratnih žarišta, od Istočnog Timora do Kosova i Sirije.
Na ovo potonje ratište Marie Colvin i njezin fotograf prebacili su se neopazice, uz pomoć krijumčara, tik uz kontrolne punktove sirijske vojske ili pak pobunjenika. Na korak do cilja, u samo središte pakla prebacili su se kilometar dugim podzemnim tunelom koji je u to vrijeme predstavljao jedini put u Homs, u opkoljeno predgrađe Babe Amr. Spavali su u stražnjoj sobi u prizemlju objekta u kojem je bio smješten improvizirani medijski centar, gdje im se poslije pridružila i grupa francuskih i španjolskih novinara. “U Homsu nema obitelji koja ne broji žrtve, bilo od granatiranja, bilo snajperske vatre. Ljudska patnja je ogromna“, pisala je Marie. U jednom od svojih posljednjih izvještaja iz Homsa postavila je pitanje zašto svijet dopušta da se ponavlja Srebrenica “iako smo obećali da se to više neće ponoviti”.
Posljednje noći Marie Colvin putem satelitskog primopredajnika uspjela je u direktnom prijenosu izvijestiti svjetsku javnost da je Assadova tvrdnja da se u Homsu bori protiv terorista laž i da sirijski diktator sustavno masakrira civile, nakon što se – kao posljednji zapadni novinar na tom žarištu – uživo javila za CNN, BBC i Channel 4. “Grad se istovremeno gađa raketama, minobacačkim i tenkovskim granatama te protuzračnim oružjem. Nema vojnih meta ovdje. Sirijska vojska jednostavno granatira grad pun promrzlih i izgladnjelih civila”, izjavila je Andersonu Cooperu s CNN-a.
Razgovor te večeri završio je umalo molitvom njezina kolege: “Marie, znam da je nemoguće čuvati se, ali molim te, pokušaj”, bilo je posljednje što je rekao Cooper na ove, ispostavit će se, posljednje riječi Marie Colvin. Idućeg dana zgrada medijskog centra intenzivno je gađana, a svoje izvještaje Marie je platila životom. No, da je zgrada gađana planski i s jasnim ciljem, doznat će se tek godinama kasnije.
Presuda kaže: Ubijena je!
Prije nekoliko dana, naime, okončan je sudski postupak kojim njezina obitelj – sestra i nećakinje – traži istinu o događajima u noći u kojoj je ubijena Marie Colvin. Riječ je o prvom sudskom postupku u kojem se Assadov režim u Siriji sumnjiči za ratne zločine te je nakon četiri godine istrage nepobitno dokazano da su tijekom veljače 2012. sigurnosne službe Assadova režima zaprimile dojavu od obavještajnih izvora iz Libanona o aktivnostima Marie Colvin i drugih stranih novinara u Siriji.
Sutkinja Amy Berman Jackson bila je jasna: Marie Colvin nije bila žrtva tragične nesreće, bilo je to ubojstvo. “Reporterka Sunday Timesa bila je meta zbog svoje profesije”, napisala je u obrazloženju sutkinja.
U samo godinu dana snimljena su i dva igrana filma o Marie Colvin. Prvi od njih – “Kćeri sunca” – potpisuje Francuskinja Eva Husson, a drugi film “A Private War” (Moj osobni rat) Matthewa Heinemana prati posljednjih 12 godina života novinarke.
No dokumentarni film “U posljednjem trenutku” i više je od impresivne biografije: on je svjedočanstvo strahota koje prolaze novinari diljem svijeta u potrazi za istinom, film o stvarnom novinarstvu: o ratu i o izvanrednoj predanosti da se ispriča istina, po najvišoj cijeni vlastitog života.