Posljednji kolodvor

Because of all we've seen

Because of all we've said

We are the dead

David Bowie

Teško je danas zboriti o željeznici, naročito ako ste – ili ste bili – dio željezničkog sustava.

Ako mi ne vjerujete – meni koji sam vam možda dalek i stran – pitajte svoje susjede, umirovljene ili otpuštene željezničare. Kladim se da će oklijevati govoriti vam detaljnije o velikom sustavu kojega su donedavno bili dio; iako biste možda mogli očekivati suprotno, jer iz toga sustava, većinom, nisu izašli dobrovoljno, nego uglavnom prijevremeno ili, doslovce, silom prilika.

Unatoč tome, rijetko ćete od tih jadnih ljudi čuti pokude na bivšeg poslodavca; štoviše, nerijetko će vam o njemu govoriti – ako će uopće govoriti – s poštovanjem.

Stoga, molit ću vas, razumijte i mene, koji sam, naime, bio u željezničkim sustavima barem triju velikih europskih sila, i to s posebno povlaštenom pozicijom.

Vidio sam – štoviše, ugostio sam – ključne aktere novije svjetske povijesti i posvjedočio sam njezinima najvažnijim trenutcima, motreći i mijene vlasti i vremena i vlastodržaca pa i ukusa.

Ja sam, naime, najpoznatiji vagon na svijetu.

Ja sam vagon u kojemu su potpisana primirja – točnije: kapitulacije, pa tko će to bolje znati nego ja? – i u Prvome i u Drugome svjetskom ratu.

Da, ja sam onaj slavni vagon iz Compiègnea, u kojemu su 1918. godine Nijemci potpisali kapitulaciju Francuzima, i, da, ja sam taj isti vagon koji je Hitler, osvojivši Francusku 1940. godine, izvukao iz moga lijepoga muzejskog staništa te ga vratio na isto „mjesto zločina" i, kao nevjerojatnu pljusku mojima poraženim sunarodnjacima, u njemu – u meni – jednostavno primorao francuske maršale da tada oni potpišu vlastitu sramotnu kapitulaciju.

Potom me je Hitlerova družba slavodobitno vozala ulicama Berlina i spektakularno me svojim sljedbenicima izlagala.

Čitali ste to, možda, u knjigama. Nadam se, iako sam već tada, tih četrdesetih godina, znao da ljudi malo čitaju. Jer mi – mi, stvari – ne čitamo ništa, ali znamo malo više o vama, ljudima, nego što vi, ljudi, znate o nama, stvarima.

Neki bolji između vas, ljudi, znali su katkad naslutiti da, recimo, stare kuće međusobno razgovaraju, da se naguravaju kada ih nitko ne gleda i da se sporazumijevaju u tišini. Onda je vaša znanost navodno utvrdila da stare kuće emaniraju neku nisku frekvenciju koja uznemiruje ljude i u njih stvara osjećaj nesigurnosti, jeze, čak i strave.

Ali ja znam da su to banalnosti. Jer ja znam da se mi, stvari, itekako dobro razumijemo i međusobno sporazumijevamo. I da vas namjerno strašimo.

Sigurno je da mi, stvari, imamo drugačiju svijest o sebi i o svijetu nego vi, ljudi. Možda nas više ni nema – možda ni mene više nema – ali to nas ne priječi da razmišljamo i kada smo mrtvi, jer nikada nismo bili ni živi.

Ako već ne zbog svega što smo rekli, a onda svakako zbog onoga što smo vidjeli – mi smo, ionako, mrtvi.

Strojovođo, vrati malo natrag! Skretničaru, skreni na bolji kolosijek!

Ispričavam se: nema više ni strojovođa ni skretničara; nema ni kolosijeka, osim onoga, slijepoga. Ne znam, doista, ima li i mene. Još osjećam neke stvari, nešto od svijeta i neke od vas, ali ne znam ima li me ili nema.

Materija i energija ne nestaju, pa valjda u njima ostaju i djelići moje neobične svijesti. Da, ja ne znam jesu li me esesovci 1945. godine u Berlinu uništili ili su me Staljinovi vojnici – treći pobjednici po redu – odveli u Moskvu kao osobit trofej.

Ja to ne mogu znati.

Znam samo da do rušenja Berlina nisam bio baš aktivan; bio sam doslovce izložbeni primjerak, za razliku od svih mojih kolega, suvremenijih vagona, koji su bili silno angažirani. Možda je i bolje tako, jer koliko god ja pasivan bio, moje kolege bili su aktivirani u ne baš najbolje svrhe: razvoženje vojnika, naoružanja, ratnih zarobljenika i svih onih jadnih ljudi u logore iz kojih nikada nisu izašli.

Što da kažem? Da sam sretan što nisam bio među njima?

Ili da sam tužan što sada ne znam gdje sam, i što ne znam ima li me uopće?

Nebitno. Sada možda čamim, u cijelosti ili u dijelovima – ja to ne mogu znati, jer svuda oko mene je mrak – u nekoj sibirskoj jazbini, kao što je i jantarna soba toliko dugo čamila na sličnom mjestu; no, za razliku od nje, ja i nadalje čamim, sa slabim izgledima da moja bogatstva ikada ponovno ugledaju svjetlo dana.

Nadao sam se – ako su me već 1945. godine ugrabili i u neku sibirsku jazbinu sakrili – da će me barem ti moji novi gospodari, Rusi, izvesti i po treći put u svoj mojoj slavi i da će me iskoristiti da u meni potpišu kapitulaciju „ukrajinskih fašista", kako ih odnedavno nazivaju. Nisu to napravili, no možda ipak ima nade za mene, ako me još uopće ima u iole cjelovitu stanju; možda me čuvaju za završetak Novoga svjetskog rata, da u meni potvrde konačnu pobjedu nad Zapadom?

Mada, pa bio ja i u dijelovima, čak i u djelićima, ja još osjećam i vas i druge stvari, i dobro znam da će se takvo poniženje Rusi svojim suparnicima upriličiti na nekom spektakularnijem mjestu nego što je to običan stari vagon, primjerice na nekom nosaču zrakoplova, što je ušlo u modu još 1945. godine s onim američkim poniženjem pobijeđenih Japanaca ili, puno vjerojatnije, na nekoj od onih letjelica koje su moji njemački gospodari još i prije konca rata ispaljivali prema svemiru.

Kako god bilo – bilo nas ili ne bilo – osjećat ćemo se, naguravat ćemo se kada nas nitko ne gleda, i sporazumijevat ćemo se, u tišini...