"Čovjek je čovjeku svetinja." Krleža varira ovu Senekinu misao kroz svog "Areteja". Taj prvorazredni politički komad ispraćen je hladno na praizvedbi 1959. u Zagrebu izveden je, kažu, "operno", a slično su prošle i premijere iduće godine u Beogradu i Ljubljani. Šutjelo se o tisućljetnoj traumi intelektualaca razapetih između objede da su trovači i liječnici sve do glasovite Parove režije u Dubrovniku 1972...
Tek je 1984. bio jedan pokušaj u HNK Split, kada je Lonza ponovo glumio Areteja... Redatelj Zlatko Vitez neopterećen tom tradicijom, s velikim poznavanjem književnika kojem je posvetio ne samo svoj umjetnički nego i politički rad, oblikovao je u "Gavelli" snažnu i potresnu predstavu gledljivu kako sam kaže. To podrazumijeva znatna kraćenja, sažimanja na kratke i britke rečenice, sučeljavanja nikad napisane drame o Križaniću kojoj je Aretej trebao biti nadomjestak...
Vitez je, neskriveno, svoju osobnu političku pustolovinu devedesetih, u kakvu su uvučeni mnogi hrvatski umjetnici, ubilježio u ovu predstavu, koja ponajprije prepleće Gavellino i Krležino naslijeđe. Odatle i patina koja namjerice "Areteja" i estetski posvećuje proteklom stoljeću.
Sreten Mokrović istinska je glumačka veličina. Iako po vokaciji nije ni gavellijanski glumac, a ni krležijanski, sve je to dragovoljno postao u strogoj koncepciji svoga kolege Viteza koji mu je u drugom dijelu i vrlo pouzdan glumački partner. Mokrović gotovo doslovce posrće scenom noseći tegobu spoznaje europske nemoći. Darko Milas vrlo je energično utjelovio dijaboličnog političkog manipulatora, a Jelena Miholjević elegantnim je ženstvenim, inteligentnim detaljima oblikovala niz snažnih žena.
"Aretej" vas neće ostaviti ravnodušnima, bez obzira na to jeste li intelektualni "trovač" ili "liječnik", ili i jedno i drugo. Krleža se ponovo ukazao kao velik i mudar pisac. Suvremen!