Na festivalu dokumentarnih dokumentaraca Solo positivo film festivalu u Opatiji večeras će biti premijerno prikazan film "Pola stoljeća diska" Zvonimira Rumboldta, dosad najpoznatijeg kao tvorca filmskog "Lavandermana".
Tko je Pero Francuz?
– Na ideju o filmu "Pola stoljeća diska" došao je moj prijatelj i kolega Toni Faver, koji je scenarist i ujedno producent filma, zajedno s Tomislavom Krnićem, snimateljem, i sa mnom. Potaknuo ga je novinski članak o Petru Ivuliću, poznatijem kao Pero Francuz, i njegovu navodno prvom diskoklubu u tadašnjoj državi. Nakon toga, uslijedilo je dugotrajno i mukotrpno istraživanje, koje je uključivalo pregled sve moguće periodike iz tog vremena, kao i brojne razgovore s akterima i svjedocima prvih diskoteka u nas – kaže Rumboldt. Kako je istraživanje napredovalo, tako se mijenjao i scenarij, odnosno koncepcija filma koja je od sveobuhvatne priče o "pola stoljeća diska" u nas, postala istraživanje o prvim diskotekama. Zbog toga je film podnaslovljen kao "priča o prvim diskoklubovima u Hrvatskoj".
– U hodu smo ga koncipirali kao svojevrsni film detekcije, jer mi čitavo vrijeme pokušavamo ustanoviti koji je diskoklub stvarno bio prvi u Hrvatskoj. Ta pionirska faza je ono što nas zanima; kako je uopće do toga došlo i kako su uspijevali opstati unutar sustava koji nije bio pripremljen ni logistikom ni zakonskom regulativom. Od trenutka kad su postali opće prihvaćeni i pomodni, čak i neizbježni dio establišmenta, nama diskoklubovi više nisu socio-kulturološki zanimljivi. To bi bila tema nekog drugog filma, ali uostalom, već je podosta toga napisano i snimljeno o razdoblju koje je uslijedilo i o takozvanoj diskokulturi, dok je ovaj protoperiod o kojem mi pričamo ostao nekako neopjevan. Često ga u polušali nazivamo mračnim srednjim vijekom glazbene kulture i popularne mitologije vezane uz nju – kaže Rumboldt koji je namjerno napravio film bez ijedne diskopjesme.
– Diskoglazba je ono na što većina ljudi pomisli pri spomenu riječi 'disko', ali ona se pojavljuje tek ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao namjenska glazba za ove, tada već globalno popularne, lokale namijenjene ponajprije plesu na glazbu s uređaja za reprodukciju, dakle bez pozornice i glazbenika – kaže redatelj koji smatra da su klasične diskoteke u nas mrtve, a rave, techno i druge partyje ne smatra njihovim današnjim oblikom.
Danas tek nostalgija
– Tu i tamo poneki klub organizira retroparty s glazbom iz tog vremena, pokušavajući na jednu noć nostalgično prizvati sedamdesete ili osamdesete, ali, koliko je meni poznato, ne postoje mjesta koja kontinuirano imaju isključivo takav plesni program, a kamoli onaj iz još ranijih dekada. Rave i techno partyji su nešto sasvim drugo, ali njihovi korijeni svakako sežu sve do prvih diskoteka – kaže Rumboldt i najavljuje život filma nakon večerašnje premijere:
– Uslijedit će najprije festivalski život; na specijaliziranim (poput DORF-a) i ne toliko specijaliziranim (Vukovar Film Festival) filmskim festivalima kod nas, a vjerojatno i u inozemstvu. Održat ćemo projekcije u gradovima koji su obuhvaćeni filmom (osim Opatije, to su Jelsa na Hvaru, Split, Rijeka, Zagreb), nakon toga možda i kinodistribuciju, i naposljetku TV prikazivanje. HRT je koproducent filma i samim tim ima pravo na TV premijeru.
>> Problem našeg filma i TV serija nisu glumci, nego scenariji
prvi je diskač nastao u Rijeci, to i vrapci na grani znaju.