Povijest moje obitelji povijest je protjerivanja i konfiskacija

Moja obitelj, kad se bolje pogleda, više nalikuje poduzeću za selidbe no pristojnoj građanskoj familiji. “Selimo uredno i na vrijeme! Selimo solidno! Selite s nama!” To bi otprilike moglo stajati na našem porodičnom grbu.

Prethodnim rečenicama, u uvodu svoje netom objavljene knjige “Neispričane priče” u izdanju Hena coma, Rajko Grlić predstavlja obiteljsko stablo svojih židovskih predaka, sa svim pritokama s raznih strana Europe. Selidbe, konfiskacije, nacionalizacije, protjerivanja, egzodusi, dobrim su dijelom uzrokovali i usmjeravali te odlaske i povratke, sa Zagrebom kao konstantom, mjestom u kojem se neprestano izmjenjuju nade i razočaranja.

Bez ikakvog patetičnog dramatiziranja, pa utoliko i snažnije i autentičnije, Grlić svjedoči i o razlozima svog odlaska u Ameriku, gdje je i počeo pisati zabilješke u bilježnicu radnog naslova “Sto najboljih filmova koje nikada neću snimiti”. Čini to s mnogo (auto)ironije i humora. Opisuje kako su mu mnogi ratnih godina u Zagrebu okretali leđa i prelazili na drugu stranu ulice, a bilo je onih uniformiranih i naoružanih koji bi ga pitali kad će već jednom napustiti Hrvatsku. Tako u jednoj crtici u knjizi i Vladimir Šeks, koji se baš zapiljio u neki izlog vidjevši da mu ususret idu Grlić i Čedo Prodanović. Uz smijeh kojim su otresali gorčinu, Prodanović je Grliću proročki rekao: “Vidjet ćeš, jednog će me dana svi oni zvati da ih branim.”

“Neispričane priče” tako su i autobiografija, ali i dnevnik i autorska bilježnica rasnog pripovjedača, koji se u toj disciplini iskazao i ovim svojim samostalnim književnim prvijencem. Prepričava Grlić dramatične, smiješne, bizarne i tragične priče koje su mu drugi pričali, koje je negdje pročitao ili koje je sam izmislio.

U Laubi je u utorak navečer bilo premalo stolica za sve Grlićeve poštovatelje, suradnike i prijatelje. Predstavljanje je vodila urednica knjige Marina Vujčić, ulomke je čitao glumac Toni Gojanović, a o Grliću pripovjedaču, knjizi i svojoj suradnji s njima govorili su Ante Tomić i Igor Mirković. Dočaravajući formu i dramaturgiju knjige, Mirković se prisjetio Grlićeve dosjetke o formi prevrnute ženske torbice dodavši kako je ta razbarušenost samo privid koji autor voli stvarati o sebi, dok je, zapravo, pedantna “prokleta Djevica”, koja ne može bez uvođenja reda.

I doista, način na koji je Grlić taj rasuti teret doveo u red je genijalan. Sva sjećanja i priče, među kojima ima i snova, podveo je pod abecedarij pojmova iz filmskog svijeta, umjetnosti i zanata. Još jedan primjer. Pod natuknicom “Epic movies”, na tri i pol stranice donosi niz majstorskih krokija koji obuhvaćaju više od pola stoljeća povijesti dviju obitelji, jednog otoka, Hrvatske, Jugoslavije i svijeta.  Materijal dostojan građe epskog romana ili filma. Pritom, osobna i tuđa sjećanja iz vremena socijalističke Jugoslavije i suvremene Hrvatske kao da se natječu u bizarnostima pod zajedničkim nazivnikom ograničavanja ili ukidanja slobode za svakog slobodnomislećeg pojedinca.

Jednako su dragocjene priče filmskih velikana koje je Grlić susretao i upoznavao na svom putu širom svijeta počevši od godina provedenih u čuvenoj praškoj filmskoj školi.

Nezaobilazan dokument vremena, vrhunska memoaristika te filmski živopisnim i lijepim jezikom napisana književnost – sve su to Grlićeve “Neispričane priče”, koje su sada, srećom, ipak ispričane. Ali, na pitanje koliko ih je još koje su i dalje neispričane, Grlić mi je na kraju predstavljanja odgovorio: “Još barem toliko koliko ih je u ovoj knjizi”. Sto filmova sigurno neće snimiti, ali neka samo i dalje piše. Čitatelji će u svakom slučaju, nakon pročitane prve Grlićeve knjige, od autora očekivati još.