Predsjedniče svemira, kaznit ćemo se sami!

I to se dogodilo! Hibernacija je trajala četiri i pol godine, tijekom kojih su se vijesti o domaćem bandu najbedastijeg imena još od pojave grupe Mladi pojavljivale, blago rečeno sporadičnim ritmom. No, s 'Pjesmama za gladijatore’, Pips, Chips & Videoclips izazivaju sve koji ih vole (a one druge još i više) na novi audio okršaj.
    
Autor proslavljene krilatice 'Jebo te patak, život je kratak’, koji je nekada zazivao na borbu za Sveto Ime 'i kolcem, i lancem i bokserom u glavu’, danas nosi svemirsko odijelo i nemoguće ga je privoljeti na intervju 'jedan-na-jedan’.  Umjesto toga, svoje je kozmičke mudrosti odlučio odaslati putem suvremene tehnologije; vi njemu mejlom pošaljete pitanja, on vama odgovore. Pristali smo na tu igru samo kako bismo ih mogli nesebično podijeliti s vama, našim čitateljima.
    
Primjerice, sigurno vas zanima kakvo je to mitsko mjesto Fafenštajn iz kojeg band trenutačno crpi inspiraciju? I zašto su se odlučili na spiku s astronautima, budući da dotični umjetnički koncept i nije osobito originalan? Daddy progovara:
    
- Vi ste najvjerojatnije u najpravijem pravu otkad je pravaca kad tvrdite da biti astronaut nije osobito originalno…ali jedna stvar me kopka….da li to znači da vi odnekud znate i kako će sve ovo s nama završiti? Da li to znači da ste vi naš film pogledali prije nas? Kako smo prošli u kinima? Ako je to točno, a ja nisam dovoljno kompetentan da to negiram….ako je to točno….to znači da davno proročanstvo astronauta Lopeza ima osnove. 'Netko je ovdje bio prije nas’, rekao je Lopez drhtavim glasom i s munjom u očima svima nama, a bilo nas je 5 jer se Šinec nakratko izgubio, pri samom ulasku u Mitsko mjesto postanka i nade. Veseli astronautski hihot i Droidov zaigrani pjesnički duh gonili su tada Lopezove tmaste misli daleko iza brda i dolina. Kad smo na koncu pronašli i Šineca -  sreći, veselju i mladenačkoj neobuzdanosti nije bilo kraja. Ubrzo, sve smo zaboravili….evo, sve do danas, sve dosad!
    
Nakon izlaska svakog novog materijala Pipsa, redovito se odmah pojavljuju i usporedbe te insinuacije na kopiranje nekih 'svjetskih’ bandova. Prošli put imali smo 'slučaj’ pjesme 'Vjetar’ koja je u uvodu neodoljivo podsjećala na 'Pyramid Song’ Radioheada, a sada se po forumima može pročitati kako s 'Teroristi plaču’ Pipsi skidaju Flaming Lips, posebno kada je o produkciji riječ?
    
- Ma dobro, to da mi skidamo Davea Fridmanna, izuzmemo li malu dozu prvoloptaške perverzije, i nije neka vijest. Al baš u ovom slučaju, da Dave Fridmann skida samog sebe, to je stvarno nešto, odgovara Daddy.
         
Još u vrijeme dok Fafenštajn nije niti postojao, vaš novinar imao je priliku napraviti i 'živi’ intervju s tadašnjim Dubravkom Ivanišem. Ovaj mu je tada iskreno rekao: 'Zaista ne mislim da sam bilo kojim intervjuom popularniji, niti da mi ide bolje, zaista ne vidim benefit za sebe... ne mogu biti gore pozicioniran nego što jesam, a ako mi pomogne, onda će mi stvarno minimalno pomoći’. Stoga smo, ovaj put barem preko žice, astronauta Daddya upitali stoji li još uvijek iza svojih riječi. Odgovor je bio doista samoprijekoran:
    
- Ha, ha, ha….’benefit’!....’pozicioniran’…..yeah! I velite, to su baš sve, od riječi do riječi, moja sranja?! Alal mi vera, što da kažem! Uopće, to izražavanje u prvom licu jednine, ta primitivna neobuzdana egocentrična potreba za samopromocijom…Predsjedniče Svemira, prisežemo, kaznit ćemo se sami!’
    
A što se tiče ambicija za izlaskom iz uskih okvira domaće scene:
 - Pokušati tražiti nešto više od ovog što danas imamo, a imamo 'vasceo kozmos’…jer mi smo posvuda, mislim da bi bilo bogohuljenje.
 Znamo i da mnoge zanima otkud tolika poslovična ogorčenost na svijet oko sebe koju je ovaj dosadašnji mrgud nerijetko upražnjavao, kada se čini kako je njegovoj skupini svirača/astronauta u mnogim stvarima lakše no drugima - uz podršku Emila Tedeschija, sponzore, Davea Fridmanna kojeg si mogu priuštiti... Međutim, i Daddy se slaže da su takvi istupi bili greška. Danas kada je spoznao nekoliko važnih kozmičkih istina, spreman je priznati:
    
- Opet ste u pravu! Mi astronauti zaista nemamo pravo na negativne emocije. Svi nas štuju i, iz priloženog se vidi, brinu za nas. Nigdje nismo sreli tako osjećajna stvorenja kao kod vas u Fafenštajnu. Mada je golorukom puku prilično teško, velika je većina spremna prepoznati one rijetke sretnike kojima je sve u životu lako, kao što je to s nama slučaj. Ono što je prekrasno je činjenica da ne osjećamo ni trunku zavisti, dapače, mi kao da vam dođemo poput svijetla na dnu tunela. Zato ja ponekad ukorim Floyda kad ispod popluna zadirkuje Droida (to se oni igraju tzv. svjetla na dnu tunela), pa im za kaznu do pred zoru čitam fafenštajnsku povijest prepunu odricanja i muka. Ti mladi piloti morali bi znati da svemu dođe kraj, pa i njihovoj kasnonoćnoj zafrkanciji!
    
Uzevši to sve u obzir, je li Dubravko Ivaniš sretan čovjek?  
 - Eh, sad smo ko babe neke! 'Praotadžbina’ zove, a mi ćemo, vidim, uskoro početi slagati pasijans!