“Hasanaginica”, drama u izvedbi amatera okupljenih oko Pučkoga otvorenog učilišta (POU) Imotski, otvorila je ovogodišnja Imotska sila (sijela, op. a.), odnosno imotsko kulturno ljeto, unatoč koroni i ograničenjima vezanima za nju. Oduševljeni gledatelji brisali su suze, ganuti tragičnom sudbinom nesretne žene i majke koju su im uprizorili profesori, pravnici, poduzetnici, učenici, studenti i jedan profesionalac – Ivan Baranović, glumac i redatelj.
Tradicija započela sedamdesetih
Nastavljena je tako tradicija započeta još sedamdesetih godina prošlog stoljeća, obnovljena prošle godine, nakon 12 godina stanke, na radost Imoćana, koji su omiljenoj “Hasanaginici” podignuli spomenik nedaleko od Modrog jezera. “Hasanaginica”, koja na žalost razmatra još aktualna pitanja o položaju žene u društvu, ove je godine održana uz stroge epidemiološke mjere i pred samo 200 ljudi. Najzaslužnija što se “Hasanaginica” vratila u Imotski je ravnateljica POU-a Ankica Jukić, koja kaže da je kao i svaka Imoćanka odrasla uz “Hasanaginicu” i presretna je što ju je uspjela obnoviti.
– Ona je imotska nevista, imotski brend. Drago mi je što se vratila i mi ćemo svake godine njom otvarati Imotska sila, s tim što ćemo joj nastojati udahnuti nešto novo kako ljudima ne bi dosadila. Ovi prekrasni skupocjeni kostimi postoje više od 20 godina, u škrinjama su u Pučkome otvorenom učilištu i, kada sam došla za ravnateljicu, vidjela sam da su ih počeli jesti moljci. I prije sam maštala o obnovi “Hasanaginice” i znala sam da to moram učiniti. Večeras sam presretna. Ljudi su bili zatvoreni u kućama, ali uspjeli smo im prirediti ovakvo veličanstveno otvaranje 44. Imotskih sila – blistala je Ankica Jukić koja je u predstavi glumila Vlahinjicu. Ona je i odgovorna za angažman profesionalnog redatelja i glumca, ali i podjelu uloga među Imoćanima.
– Ovo je mali grad, svi se znamo, ja sam proučavala ljude i birala uloge. Ponudila sam angažman i profesionalcu Ivanu Baranoviću, nakon što sam pogledala njegovu predstavu “Roko i Cicibela”. Gledala sam Roka, a vidjela Hasanagu. On se oduševio, unio je profesionalnost i novu energiju – kaže Ankica Jukić.
Ponosan je bio Ivan Baranović, koji je odigrao ulogu Hasanage i režirao predstavu:
– Jako sam zadovoljan. Pripreme su trajale oko 5-6 mjeseci. Počeli smo rano, što je ispalo jako dobro jer, kada je došla korona, dva smo mjeseca bili ograničeni na online pripreme. Onda su započeli videopozivi, Skype, WhatsApp, prvo smo vježbali to što smo ranije naučili. Išli smo na tu glumačku sinergiju i kazališni minimalizam, a to nije jednostavno ni za profesionalce, a kamoli za amatere. Ima puno masovnih scena, a uz glazbu i glumačko umijeće, mislim da smo uspjeli dočarati atmosferu, taj nemir i strast – govori Baranović, koji je pun hvale za imotsku amatersku kazališnu družinu. Uspjeli su dočarati sve emocije, od ljubavi, strasti, ljubomore, čežnje, razočarenja do očaja i tuge. I Baranović je položio test među Imoćanima jer je do sada Hasanagu, sve ove godine, uspješno glumio legendarni Ante Šućur, koji mu je došao čestitati nakon predstave.
Hasanaginicu je vrlo uvjerljivo utjelovila Božena Lončar, inače zaposlena u tajništvu imotske gimnazije. Već je iskusna u ovoj ulozi, bila je Hasanaginica i prošle godine, kada je predstava obnovljena.
– Bilo je divno lani igrati s iskusnim Antom Šućurem, koji je desetljećima igrao Hasanagu, ali i s Ivanom Baranovićem koji je unio svježinu, znanje i vještinu koju samo profesionalac može imati. Mi smo kao amateri imali dosta pogreška u ‘kazališnoj abecedi’, radili smo samo srcem, a ove godine Ivan je s nama zdušno radio, trudio se da ispravimo greške – kaže Božena Lončar. Vježbali su četiri puta tjedno po dva sata, i to u uvjetima u kojima je bilo potpuno neizvjesno hoće li predstave uopće biti. S obzirom na to da je uloga Hasanaginice vrlo zahtjevna, a Boženi Lončar nikad prije nije glumila, pitamo je kako se snašla.
– Sve je započelo prije tri godine kada se u Zagrebu u Europskome kulturnom domu održavala tribina “Imoćanke čuvarice ognjišta i baštine” u organizaciji Kulturne udruge Pisma moja Imotski. Ja sam nosila kostim Hasanaginice i svi su bili oduševljeni. Svidjela sam se i ravnateljici POU-a Ankici Jukić i ponudila mi je ulogu. Nisam imala baš nikakvo iskustvo – otvoreno će Božena Lončar koja je kao Hasanaginica uspjela rasplakati publiku.
Uloga za pokojnog supruga
Otkriva nam kako je i ona emotivno vezana za Hasanaginicu. Njezin pokojni suprug bio je osam godina gradonačelnik Imotskog i upravo zahvaljujući njemu kupljeni su kostimi za predstavu. Izradila ih je kostimografkinja splitskog HNK Marija Žegar 2007. kada je posljednji put Hasanaginica izvedena, prije stanke duge 12 godina.
– Tada je moj sin kao dječak glumio malog Ahmeta, a danas je diplomirani arhitekt. Ima još nešto, otvaranje Imotskih sila je 5. srpnja, na datum smrti moga supruga i ja sam svoju Hasanaginicu posvetila uspomeni na njega – kazala nam je Božena Lončar dok je primala čestitke i cvijeće od svojih sugrađana. Kao prava kazališna diva. Branka Buljan, profesorica hrvatskog jezika i književnosti koja 40 godina radi u školi bila je Zarif – hanuma.
– Nije mi ovo prva uloga. Kroz svoj rad u školi, volim sudjelovati u svim kulturnim manifestacijama pa i u glumačkim izazovima. Bila sam 15 godina predsjednicom udruge Raosovi dani. Nije mi bilo teško uživjeti se u ulogu jer sam majka troje djece i nadam se da sam uspjela prenijeti te emocije u nastojanju da zaštitim Hasanaginicu kao njezina majka, begovica – govori Branka Buljan koja je oduševila i dikcijom i emocijama koje je prenijela na publiku.
Mijo Zidar, novinar u ulozi Pintorović bega, dobio je najveći aplauz nakon Hasanaginice i Hasanage.
– Zahtjevna je uloga Hasanaginičina brata zato što ima tisuću različitih emocija, od bahatosti, zaštitničkog stava, zabrinutosti, ljubavi, a u jednom momentu nasmije publiku. Možda mi je pomoglo iskustvo s televizije, javni nastupi mi nisu strani – kaže Zidar.
Na pitanje kako je uspijevao pomiriti profesionalni i privatni život sa svakodnevnim probama, kaže da pitamo njegovu curu je li uspio.
“Hasanaginica” će se opet izvesti u Imotskom, u povodu Dana grada 1. kolovoza.