"Tri sestre na Instagramu" nova je predstava u koprodukciji Kazališne družine Tragači, Teatra Mašina igre i Gradskog kazališta Sisak – Doma Kristalna kocka vedrine koja će svoje premijere imati 24. i 25. listopada u zagrebačkom foto studiju Omnibus u Brozovoj te 26. listopada u Sisku.
Predstavu je režirala Paola Slavica, dramaturginja je i autorica teksta prema motivima drame "Tri sestre" A. P. Čehova Dina Vukelić. U predstavi igraju Iva Šimić Šakoronja (Irina), Nadia Cvitanović (Maša) i Jelena Hadži-Manev (Olga), a glumice su, zajedno s redateljicom, autorice koncepta i suradnice na tekstu. U videoprojekcijama glume Ivan Đuričić (Andrej) i Katarina Baban (Nataša). Suradnica je za scenski pokret Selma Sauerborn, scenografiju potpisuje Ana Paulić, za kostime je odgovorna Danijela Gotal-Grgurač dok su glazbu skladali Toni Starešinić i Željka Veverec.
Osmišljen kao suvremeno čitanje Čehovljeva bezvremenskog kanonskog djela, ovaj autorski projekt krenuo je od istraživačkog procesa i improvizacijskog rada s glumicama i autorskim timom kako bi čehovljanska tragikomična svakodnevica pronašla adekvatan scenski izraz u današnjem vremenu, uvelike oblikovanom, pa i uvjetovanom paralelnim životima (ili životarenjem) u digitalnim prostorima. Tri sestre stoga se smještaju u neimenovanu provinciju današnjice gdje besciljno skrolanje na mobitelu, raspršena pažnja, nedovršene radnje i zamišljaji savršene budućnosti ("Treba otići negdje daleko!") funkcioniraju kao supstrat za stvarni život – onaj u trenutku.
Najmlađa od sestara, energična i dekoncentrirana milenijalka Irina, nalazi se pred prekretnicom života, tridesetim rođendanom koji od nje zahtijeva neminovne velike promjene, drastične rezove i bucket listu želja, a digitalni alati tek su korak koji je vodi prema, uvjetno rečeno, boljoj budućnosti i ostvarenju potencijala. Srednja sestra, melankolična ili, kako sama za sebe tvrdi, neurodivergenta Maša, u dugogodišnjem je braku s mirnim i staloženim nastavnikom Kuliginom, a svoj ventil pronalazi u društveno angažiranoj radioemisiji, društvenim mrežama, ciničnim opažanjima svijeta i neočekivanoj iskri koja poremeti njezin uhodani život.
Najstarija od njih, Olga, glava je kuće i na simboličkoj funkciji preuzima uloge i oca, i majke. Iako izvrsna nastavnica, Olga puca pred teretima u školi, a još je više muči privatan plan – kronična usamljenost koju nastoji izliječiti klikom na mobitelu, što je dovede do turbulentnih promjena u inače monotonom životu.
U predstavi pratimo kratak, ali intenzivan period u životima triju sestara u provinciji iz koje, baš poput Čehovljevih junakinja, sve tri žele pobjeći. No, za razliku od Čehova, u ovoj predstavi ne postoji Moskva, nego su upravo društvene mreže njihova moskva, njihova utopija boljeg života.