Ovo je ženska priča, ali ne ona u kojoj se mrze muškarci”, objašnjavaju uglas djevojke s kojima smo razgovarali u Teatru &TD, na jednoj od zadnjih proba uoči premijere predstave “Kad tad”, koja je zakazana za ponedjeljak 27. studenoga, a koja nastaje u koprodukciji umjetničke organizacije RUPER i Teatra &TD.
A priča predstave rođena je u – cvjećarnici.
– To je cvjećarnica na Trešnjevci, cvjećarnica Ide Jurjević. Ona je prije dvadesetak godina završila dramaturgiju i godinama je skupljala crtice iz života ljudi koji su dolazili kupiti cvijeće. To je, naravno, sve anonimno, a mi smo te priča podijelili na tri dijela i iz toga smo izvukli osnovne crte za tri lika ove predstave – objašnjava redateljica Marina Pejnović.
Junakinje predstave gledatelji sreću u čekaonici, svaka od njih čeka nešto drugo, a redateljica taj prostor definira kao “unutarnju životnu čekaonicu”. Kako je riječ o autorskom projektu, ona ističe da su i glumice i ravnopravne autorice teksta predstave jer svaka je od osnovne ideje – a to je da tumače likove koji imaju 25, 35 i 45 godina – razvila svoj lik, dala mu karakter, stvorila prošlost i život.
– Prvo su napravile biografiju svog lika i iz toga krenule u improvizaciju, zajedničku igru – objašnjava redateljica.
A na pitanje što zapravo najviše muči žene današnjice odgovara: – Ja mislim da je to količina. Ne samo posla nego količina informacija i “kvačica” koje trebaju ispuniti u svom životu, od poslovnog do privatnog, do zdravstvenog biltena i svih ostalih dijelova života. Čini mi se da je jednostavno previše svega toga istovremenog i da to žene dovodi do ludila i pucanja.
Marina Pejnović ističe kako se predstava ne bavi nametnutim idealima mladosti, ljepote, već da su tražile ono što je tipično žensko, a ne tu žensku poziciju u odnosu na društvo.
– Užasno mi je drago da ovo nije ispala predstava u kojoj se mrze muškarci i koja je feministička u onom negativnom smislu. Mislim da joj to daje bogatstvo jer pokazujemo da si svaka žena u konačnici sama posloži život bez obzira na sve ono što joj se nameće. Mi se prvenstveno bavimo onim što si svaka žena iznutra nameće. Mislim da je to puno bolnije – objašnjava Marina.
Za svoje suradnice Marina kaže da su odlične i glumice i autorice. No, kako se uopće stvara lik ni iz čega, pitamo Natašu Kopeč:
– Svaka od nas glumi ženu u određenoj dobi. Ja sam ona od 25. Kada sam počela graditi taj lik, činio mi se jako daleko od mene, ali kako je vrijeme odmicalo, otkrila sam da puno toga čuči i u meni – kaže i dodaje da se njen lik u prvom redu bavi svojom neostvarenošću:
– Ona se silno trudi, želi uspjeti, biti najbolja. Radi u arhitektonskom uredu i sama sebi ne želi priznati da to nije za nju. Posao je ono o čemu ona govori, ali naravno, najbitnije je ono o čemu ne govori. To je ono što najviše muči naše junakinje – kaže Nataša. Na to se nadovezuje Mia Biondić:
– Uvijek kada se radi autorski projekt na vidjelo izlaze teme koje te se i osobno tiču. Posebno je interesantan glumački posao kako to pretvoriti u arhetipski model koji nisi ti – kaže glumica i dodaje kako ona to radi na način na koji ju je na Akademiji naučio Bobo Jelčić.
A lik žene koja ima 45 godina i vlasnica je cvjećarnice tumači Ivana Krizmanić, koja je najzapaženije uloge ostvarila upravo u sličnim autorskim projektima:
– Ljudi tu očekuju neku stereotipnu sliku, ali ja sam u taj lik krenula iz pozicije energije koja sve želi sad i odmah, bez kontrole i bez cenzure. Stoga ona nije ni tipična ni očekivana. Štoviše, na trenutke djeluje kao tinejdžerica, pije, puši, psuje, jede puno slatkog... – kaže Ivana i dodaje kako bi ova priča uz muškog redatelja definitivno otišla u drugom smjeru.