Prema plaži

        U sedmoj godini sam se preselio. Zbog nekih problema, roditelji su morali otputovati u inozemstvo. Otac je spakirao moje stvari, pozvao taksi i odveo me svojoj sestri Jeleni. Živjeli smo dotad u malom stanu od dva sobička u lučkom dijelu grada, a taksi me dovezao u stari dio pun sjenovitih vila.Tako sam se našao u velikom stanu u kojemu je tetka živjela sama.S očeve i tetkine strane mi smo Beli Cigani, porijeklom iz Zaječara, koji pak vuku korijen od Cigana Mantova, i još ranije iz mjesta Mamaia i Negrul Voda.

Moja baba Selina došla je ovamo još prije Drugog svjetskog rata i služila je u bogatoj pravoslavnoj kući Bubala. Kasnije se udala za domaćeg čovjeka, katolika i tako smo se pomiješali s domaćima, premda se naša krv najteže miješa. Imali su dvoje djece: Jelenu, moju tetku i Ivušu, mog oca. Jelena je nastavila služiti u istoj kući punih trideset godina, iako je Bubalima nakon rata bio oduzet veći dio imovine. Kad su skoro svi iz vlasničke obitelji pomrli ili otišli u svijet, stara gospođa – koja je jedina ostala u zemlji – ostavila joj je veliki stan. Moja tetka i otac nisu bili u najboljim odnosima, stoga sam ja dotad samo jednom ili dvaput bio kod nje. Ali pristala je da me primi s obzirom na situaciju u kojoj smo se našli.Tetka se nikad nije udavala i nije imala djece te za nju važi ona stara izreka mog naroda „prošla baba s kolačima“. Ipak, na kraju života od služavke je postala vlasnica te je tako ostala zauvijek vezana za istu kuću.

Kad sam stigao imala je oko pedeset godina, možda i više. Čudno je, ali nikad nisam točno znao broj njezinih godina, znao sam samo da je bila dosta starija od mog oca. Tog dana dočekala me u tamnoj haljini, a gustu je kosu splela u pletenicu i omotala oko glave. Odmjerila me velikim očima i odvela u moju novu sobu. Bila je dosta mršava što je samo povećavalo njezinu strogost. Čitavim tijelom, stavom, pogledom zračila je autoritetom.Zahvaljujući novoj situaciji moja je tetka postala podvojena ličnost. Jednim dijelom sebe prebacila se u ulogu gospođe, tu je ulogu dobro poznavala jer je gospođu služila trideset godina, a drugim dijelom ostala je služavka koja je i dalje sama održavala čistoću, kuhala i odlazila po namirnice.

Bilo je ljeto i stan je bio zamračen kao da je ratno stanje. Preko svih prozora bili su navučeni teški zastori od zelenog platna. U najvećoj sobi dio namještaja bio je pokriven plahtama, te sam zamišljao da su ispod nekakve čudne životinje, ili nakazni ljudi. Jako sam se bojao tetke, šuljao sam se hodnikom u kojemu je izdajnički pucketao parket, zbog čega sam imao osjećaj da ona u svakom trenutku zna gdje se nalazim.Dnevni raspored bio je potpuno shematski. Za doručak pili smo bijelu kavu i jeli krišku kruha s maslacem, a tetka bi obavezno ispila čašicu konjaka. Poslije doručka odlazili smo skupa na pijacu. Ručak je bio u jedan, a lagana večera oko osam.Iako je do u tančine znala kako žive bogata gospoda, tetka ipak nije imala takve navike. Na kavu u grad izlazila je jednom tjedno, obično u slastičarnicu, a bilo kakav društveni život nije ju zanimao. Isprva, razgovarali smo dosta rijetko, izgovarajući obične rečenice kao: Dobar dan, dobar tek, laku noć.Da iziđem malo vani, oko kuće, da se poigram? – nisam se usuđivao pitati je, jer nisam znao kako će reagirati.

Sunce se tu i tamo probijalo u stan između zavjesa bacajući na tlo svjetle pruge u kojima su plesali komadići prašine. U kuhinji, koja je bila popločana crveno bijelim pločama, puzale su trome sjene. Stvari bi se promijenile kad bi tetka opet preuzela ulogu služavke i kao prava Ciganka poput furije metlom tjerala prašinu, mrave i žohare.S večeri, u stan su ulazili krikovi čiopa koje su nisko letjele iznad krovova u kaotičnim jatima. Noći su bile najteže. Sklupčan pod pokrivačem, sam u sobi visokih stropova osjećao sam prisutnost neke nepoznate sile. Nisam se usuđivao niti otvoriti oči. Na trenutke kao da sam čuo nepoznate glasove mnogih ljudi, osjećao ledene nalete vjetra. Bio sam na rubu da poludim od straha.Shvatio sam da ću morati skupiti hrabrost i zapitati tetku da provjerim da li je ova grozna kuća moja tamnica ili nije.

U vitrini u dnevnom boravku našao sam staru pohabanu kartu – plan grada. Na njoj pronašao sam plažu. Izvijala se u obliku luka između mora i kopna, označena kao prazno bijelo mjesto s nekoliko točkica, kao nestvarna fantazija između grada i mora. Unatoč tome što sam je pronašao nisam bio siguran da plaža zaista i postoji. Sjećao sam se nejasno, jednom kao dijete od dvije ili tri godine, vidio sam komadić plaže, prugu pijeska kroz trstike.Sljedećeg jutra, nakon doručka dok sam nosio tanjure u sudoper, smogao sam hrabrost i upitao pa kud puklo da puklo: Tetka, mogu li na plažu, na kupanje?

– Možeš, što ne bi mog’o – rekla je.To je značilo da sam slobodan. Brzo sam obukao kupaće gaćice i uzeo ručnik.

– Čekaj! – pozove me kad sam već bio na izlazu i okretao patent bravu. Iz ladice izvadi novčanik i pruži mi deset dinara, staru smeđu hiljadarku.

– Dođi ovamo – nastavi – Sjedi ovdje.Sjeo sam preko puta nje za stol u kuhinji.– Prije nego odeš moram da ti kažem… – tada spusti glas.

– Nikad nikome ne reci da si Cigan, ako ne kažeš nitko neće znati. Ali čuvaj se i našeg naroda, jer oni mogu odmah da te prepoznaju, znaš. I može neka Ciganka da te začara i odvede. I zapamti još ovo, nikome ne smiješ vjerovati osim svom narodu, ali svog se naroda najviše čuvaj.

– Zatim ustane i uzme dvije čašice, natoči po konjak sebi i meni.

– Uzmi – reče.

Nisam se usudio da odbijem, da se ne predomisli i ostavi me u stanu. Popio sam naiskap i osjetio da mi utroba gori, nisam mogao niti udahnuti zrak. Ustala je i natočila čašu vode.

– Evo, popij… I zapamti još nešto, drugi ljudi mogu sebi planirati život, ali mi ne možemo. Mi to nikad ne možemo… – reče i ispije svoju čašicu.

– A sad idi.Izišao sam na ulicu u vruće jutro, oči su me boljele od svjetlosti. Odabrao sam smjer i krenuo napamet. Bojao sam se, sjećajući se tetkinih riječi da ne sretnem nekog od svojih i da me ne začaraju i odvedu sa sobom, ali ulice su bile puste. Tek su prvi prodavači voća slagali lubenice i podizali suncobrane. Prošao sam još nekoliko ulica i nisam pogriješio, ugledao sam plažu, blještala je kao slonovača.Trljao sam oči i nanovo trljao koliko se sve sjajilo.

Trepavice slijepljene od dugog boravka u tami nisu mogle da se otvore, mogao sam gledati samo u tlo. Na ulazu je sjedio čuvar i morao sam platiti kartu, tri dinara. Vratio mi je kusur u kovanicama koje su bljesnule na suncu. Plaža je bila pusta. Sunce se odbijalo od valova, sjajilo se na žalima i staklastom pijesku.Iznenada, do mene se stvorila neka djevojčica, vrane crne kose. Prošla je pored čuvara bez da plati kartu i bez da ga pogleda. Bila je samo u kupaćem kostimu i s ručnikom preko ramena. Bosa, tabani su joj bili uprljani od hodanja ulicama. Vidjelo se da je sama i da luta kao i ja.

– Kako se zoveš? – upitala me. Izgovorio sam svoje ime, pomalo zbunjen i plah.

 – Hoćemo se kupati skupa? – upitala je.

– Važi – rekao sam. Podigao sam pogled, svijet je zabljesnuo i osjetio sam da tonem, gubim se, da sam gotov, začaran.