Na Pulskom filmskom festivalu jučer je premijerno prikazan “Zagreb cappuccino” debitantice Vanje Sviličić, koja je srca publike osvojila dokumentarnim filmom “Jesam li sretna?” o čistačicama jednog zagrebačkog hotela, a pamtimo je i po kratkom “Vidimo se u Sarajevu” iz 2008. Iako nas relativno rijetko počasti novim radom, Vanja Sviličić jedna je od velikih pozitivki naše kinematografije, osoba koja promišlja probleme hrvatske sadašnjosti i dokazano je sposobna usmjeriti temu.
Kad se tome doda činjenica da je prošle godine u Puli upravo s projektom “Zagreb cappuccino” osvojila nagradu međunarodnih producenata kao projekt koji najviše obećava, jasno je da smo od novog filma mnogo očekivali. I dok se u kontekstu ukupne ponude ovogodišnje Pule radi o prilično suvislom filmu, ipak nije potpuno opravdao uzbuđenje koje je vladalo pred njegovu premijeru.
Generacijska drama o dvije prijateljice srednjih godina, od kojih jedna upravo prolazi razvod, a druga iz Dalmacije doputuje u Zagreb kako bi je utješila hrvatskoj je kinematografiji potrebna razrada urušavanja (malo)građanske idile ispričana iz ženskog kuta, no filmu nedostaje svježine i ritma, a glumice Nela Kocsis i Mila Elegović ukočenim izvedbama ne uspijevaju kompenzirati povremene redateljske nespretnosti. Ti problemi blijede pred sam kraj, kad film dobije prijeko potreban dramski zamah, ali konačni dojam još previše podsjeća na hrvatsku produkciju otprije desetak godina, zbog koje se kod publike i stvorila predrasuda prema domaćem filmu.