Dinko Kreho je pisac, pjesnik i književni kritičar, a nedavno je predstavio zbirku pjesama “Simptomi” te nedugo potom i zbirku eseja “Bio sam mladi pisac”. Organizator je i rado viđen gost kulturnih događanja, hobistički se bavi kazalištem potlačenih, a ima i ljubičasti pojas u brazilskom džiju-džicuu. No, kako sam kaže, ni za jedno od toga ne bi definitivno rekao: “To sam ja.”
Kažeš da si bio “mladi pisac”. Kakvo značenje za tebe ima ta sintagma i kada si zapravo počeo pisati?
Roditelji, prosvjetni radnici, od malih su me nogu kljukali književnošću i knjigama. Moji prvi kreativni pokušaji najneposrednije povezani s ratovima devedesetih. Prvo što se sjećam da sam napisao je jedna kratka pjesma, čak i datirana, u 4. mjesecu 1992., oko mog šestog rođendana. Napisao sam: “Neka od riječi rat / nastane riječ brat / i nek se svi ljudi vole.” Još uvijek sam naopako pisao slovo “r”, a već sam htio pisati poeziju. U ratu sam kreativno eksplodirao, što za dijete jedva školskog uzrasta doista zvuči smiješno, ali imam bilježnice i bilježnice koje to dokazuju. Većinu vremena nije bilo struje, nisam mogao igrati igrice, gledati TV, igrati se na otvorenom ponekad je bilo opasno, pa sam strašno puno čitao i pisao ono što bi se danas zvalo “fan fiction” i to u dijapazonu od Homerove “Ilijade” do Dylana Doga i jugoslavenskih pulp romana. U naslovnom tekstu zbirke riječ je o tome kako sam vrlo mlad ušao u književno polje i prihvatio ulogu „dečka koji obećava“, a koja me umalo pojela, progutala, prožderala. Polazeći od osobnog iskustva pokušavam nešto reći i o odnosima u književnom polju. “Mladi pisac” može značiti svašta. On je na neki način protuteža uglednom piscu – kad kažeš da je netko ugledni pisac, to bi trebalo biti samorazumljivo, on je ugledan jer mi kažemo da je ugledan. Izraz „mladi pisac“ vrlo često se koristi da bi se patroniziralo i autora/autoricu i publiku: ako niste čuli za ovu osobu, to je OK, jer ona je mlada. Iza toga stoji predodžba o književnom polju kao obitelji, opsesija generacijama, nekakav, kako ga je zvao Jure Detela, kulturni feudalizam, tipičan za male kulture u kojima postoji kompulzija da se svemu pripiše točno određeno mjesto u hijerarhiji u vrlo zatvorenom, feudalnom sistemu.
Jesi li to ti na naslovnici zbirke?
Da. Ako se ne varam, u pitanju je Makarska, godina je 1990. i ja imam knjigu pod rukom, mislim da je to čak neki Rembrandt. Doma smo imali te slikarske monografije i ja sam ih vukao sa sobom, bile si mi zanimljive zbog ilustracija. I mirisa.
Često se spominje i jedan interesantan podatak o tvom odrastanju, da si prvih šest razreda završio u pet gradova.
Taj podatak spominjem čisto da bih ilustrirao određene nedoumice koje često imam oko nacionalnog porijekla. Da ne bi ispalo da se foliram u stilu “ah, ja sam čovjek bez domovine”; realno mi je teško nekamo se smjestiti. Rođen sam u Sarajevu, ali roditelji mi nisu iz Sarajeva, što je za tamošnji kontekst poprilično bitno. Nisam baš imao vremena da se počnem osjećati Sarajlijom. Rat, odnosno ratove devedesetih, kao i još dosta mojih vršnjaka, osjetio sam u punom zamahu. Ipak, imao sam znatno više sreće od većine: bilo je mučnih i traumatičnih momenata, bio sam izbjeglica, ali uvijek u relativno dobrim uvjetima, koliko je to moguće. Početak rata dočekao sam u Bihaću, gdje su moji bili apsolutno uvjereni da se neće zaratiti. Ispalo je da je to jedno od najgorih ratišta u BiH. Nakon dvije godine, s majkom, koja je tada prevodila za UNPROFOR, uspio sam se izvući u Zagreb, zatim u Francusku, da bismo se nekoliko godina poslije rata vratili u Sarajevo. Trenutačno sam baziran u Zagrebu, premda ne bih rekao ni da se tu osjećam svojim na svome u nekom definitivnom smislu.
Misliš li da se otvaranjem književnosti novim tehnologijama i internetu možemo boriti protiv kulturnog feudalizma koji si spomenuo?
Ne mislim da je otvaranje književnog polja prema internetu iskorijenilo „feudalne“ mehanizme. Mislim da ne treba podcjenjivati moć određenih hijerarhijskih, eksploatatorskih i patrijarhalnih struktura. One se uspijevaju prilagoditi, transformirati i dalje parazitirati. Tehnološki razvoj uvijek donosi i dobre i loše stvari. Pitanje je može li neka tehnologija biti emancipatorna više nego sistem koji je proizvodi: i iza novih tehnologija stoji ideološki sklop koji nije bezazlen.
Kako si se nakon godina pauze ponovno odlučio pisati poeziju i je li i naslov “Simptomi” također znakovit?
Zanimljiva mi je dvoznačnost pojma simptoma. Simptom je nešto što stoji umjesto nečeg, upućuje na nešto drugo. Može se odnositi na unutarnja stanja, ali i na ona društvena, a mislim da je nemogućnost da se to dvoje razdvoji vrlo bitna za ovu knjigu. Godinama sam pisao poeziju, za vrijeme studija objavio sam dvije knjige, a potom sam se zasitio. Vraćamo se ponovno na moju karijeru “mladoga pisca”. U nekom trenutku sam se počeo preozbiljno shvaćati, zato što sam premlad s prevelikim ambicijama prihvatio ulogu mladog pisca, a to se na osobito destruktivan način manifestiralo u poeziji. Sada je prošlo dovoljno vremena da se zaželim pisanja poezije, a na taj povratak svakako je utjecalo i čitanje brojnih suvremenih pjesnikinja i pjesnika iz Hrvatske i tzv. regije. Vjerujem da intenzivno čitanje poezije potiče i na njezino pisanje: neke odjeke i osjećaje koje poezija u tebi izazove jednostavno ne možeš artikulirati drukčije, nego kroz poeziju.
U “Simptomima” koristiš i nazovimo to nekonvencionalan, razgovorni jezik i anglizme.
Nastojao sam zahvatiti u taj jezik i jezične mehanizme koje danas reproduciramo i progovoriti idiomom koji nas sve melje. To ne govorim s purističke točke gledišta, nego sa sviješću da jedna ideologija konzumerizma kolonizira naše nesvjesno, naše snove. Treba biti otvoren – jezik je živa materija, podložna stalnim promjenama – no valja imati na umu da riječi nisu nevine, one dolaze s određenom ideološkom prtljagom. Često uhvatim i sebe da neki osobni ili intimni odnos pokušavam opisati jezikom korporacije, poslovanja, marketinga. S druge strane, ne mislim da se možemo povući u oazu nekakvog čistijeg i uzvišenijeg jezika. U poeziji neki mogu ići tim putem, ali ja nisam taj tip: prije ću pustiti da sve to prođe kroz mene, prokulja kao kroz kakvu kanalizacijsku cijev, a onda možda iz toga i nastane nešto drukčije.