Staša Zurovac, cijenjeni koreograf i redatelj, godinama je bio prvak Baleta HNK Zagreb, i to kao plesač koji je školovan i u najvećoj i najboljoj baletnoj školi na svijetu. Ovaj rođeni Zagrepčanin nakon završene Škole za klasični balet u Zagrebu u klasi prof. Tatjane Lucić-Šarić usavršavao se u Sankt Peterburgu na slavnoj Akademiji Vaganova. Radio je i plesao puno, dobio brojne nagrade, a od 1996. godine posvetio se koreografiji. Od nacionalnih baleta vodio je onaj riječki, a njegove koreografije, primjerice ona za "Labuđe jezero" iz 2017. u HNK Rijeka, svojom posebnom estetikom i poetikom privlače veliku pažnju ne samo ljubitelja baleta nego i svih ljubitelja umjetnosti.
Nakon što je Balet HNK Zagreb u Beogradu (slavodobitno) gostovao s hit-baletom Lea Mujića "Gospoda Glembajevi", na uzvratno gostovanje stiže možda i najpoznatiji balet Staše Zurovca "Ko to tamo peva", koji je radio u Narodnom pozorištu Beograd, sada već daleke 2004. godine. No ovaj se balet, nastao prema ideji Ljubivoja Tadića, inspiriran scenarijem Dušana Kovačevića za film redatelja Slobodana Šijana, svih ovih osamnaest godina i izvodi. Doživio je čak 200 izvedbi, a još se za njega traži ulaznica više. Zagrebačka će ga publika na sceni HNK Zagreb konačno vidjeti u nedjelju 26. lipnja.
Posljednjih smo godina na scenama diljem svijeta vidjeli da nema tog sadržaja (romana, filma, drame, klasičnog baleta) koji se ne može prenijeti u baletni medij našeg doba. A unatoč svemu što smo vidjeli, posebno je intrigantna ideja kako baletu prilagoditi jedno od legendarnih djela s ovih prostora – film "Ko to tamo peva". Koji su bili vaši glavni razlozi za taj naoko nemoguć posao?
Istina je da, tražeći inspiraciju za svoja djela, autori baletnih/plesnih predstava posežu za različitim vrstama predložaka. Isto tako svi oni u sklopu načina kako prenijeti djelo traže aktualnost. Film mi jest bio jako inspirativan, ali aktualnost nije bilo potrebno dodatno tražiti jer to je uvijek aktualna priča i tiče se čovjeka i njegove sudbine u svim vremenima kojima prijeti rat. A možda je i riječ balet ono što zbunjuje, ili ono što postavlja pitanje, kako je film bilo moguće prenijeti u taj medij. Ova plesna verzija "Ko to tamo peva" baletna je predstava ispričana suvremenim, slobodnijim i, prema mojem mišljenju, zahvalnijim rječnikom nego jezikom klasičnog baletnog vokabulara. Rekao bih čak da se više radi o prepjevu nego o prijevodu, a moj glavni razlog bila je upravo riječ "nemoguće". Ona je donijela izazov da zajedno sa svojim timom uspijem stvoriti djelo dostojno tog te 2004. godine već odavno slavnog naslova.
Doista se ne mogu sjetiti bilo kojeg baleta s ovih naših prostora koji se izvodi 18 godina, a jako dugo pamtim. Jeste li te 2004. mogli zamisliti takav rasplet događaja?
Mislim da to nije slučaj samo ovih naših prostora, nego da je takva dugovječnost jednog baletnog naslova rijetkost i u svjetskim razmjerima. Zaista nisam mogao ni pretpostaviti da će se predstava održati toliki broj godina neprekidno na repertoaru jednog baleta u jednom nacionalnom kazalištu. Tim više jer je sve jači trend europskih ansambala da se predstave ne zadržavaju više od godinu ili dvije na repertoaru, a postoje i kazališta koja svake godine mijenjaju repertoar, gotovo kao da je riječ o pelenama, a ne o predstavama. Vjerojatno to rade iz nekog straha da ih ne pregazi vrijeme, iz potrebe da budu moderni i aktualni. Zato "Ko to tamo peva" i jest rijedak slučaj u kojem je predstava pregazila vrijeme, a ne vrijeme predstavu.
Zašto ljudi i danas traže kartu više za ovaj balet, posebno u svjetlu činjenice da Zagreb već danima živi u atmosferi velikog iščekivanja?
Na to pitanje meni je možda i najteže odgovoriti, jer sam previše subjektivan. Prihvaćam to kao neku divnu činjenicu. Usuđujem se reći čak i da bi fenomenolozi možda imali bolji odgovor. Pogledao sam nekoliko repriza u prošlim mjesecima u potrazi za tim odgovorom i nisam ga našao, jer čak i uz izvedbene oscilacije, uvijek sam naišao na ovacije publike. Predstava je sama oko sebe izgradila neki kult privlačeći iznova nove mlade gledatelje kojima je odlazak na predstavu već godinama obvezna školska lektira. Predivno!
I zašto je toliko vremena trebalo da nam "Ko to tamo peva" konačno dođe u Zagreb?
To je možda pitanje koje bi trebalo postaviti političarima ili bolje reći intendantima i upravnicima koji su se smjenjivali sve ove godine, a koje je politika postavljala. U svakom slučaju drago mi je da je konačno taj led probijen. Zagrebački Balet gostovao je u Beogradu 28. travnja ove godine. Zadivili su beogradsku publiku svojom fantastičnom izvedbom baleta "Gospoda Glembajevi" koreografa Lea Mujića i naišli na fantastičan prijam i publike i beogradskih kolega. Nadam se da će pri uzvratnom gostovanju s "Ko to tamo peva" u HNK Zagreb biti jednako.
Bez očekivanja da nam otkrivate tajne svojeg koreografskog "zanata", pretpostavljam da je posebno izazovno bilo raditi priču koja se gotovo cijela odvija u kutiji, tj. u autobusu. Kako ste riješili taj problem?
Kazališnu crnu kutiju tretirao sam kao unutrašnjost autobusa, naznačenu dvostranim stolcima, a zatim se kroz predstavu koristi rotacija kao naznaka putovanja.
Naravno, čar slavnom filmu, kao i načinu na koji je upisan u kolektivnu svijest ljudi s ovih prostora, daje i glazba. Imali ste sreće da je glazbu za balet skladao Vojislav Kostić. Bi li ovaj projekt uopće bio moguć bez njegova doprinosa?
Neizmjeran je doprinos Kostićeve glazbe za uspjeh ovog baleta. Ona u predstavi funkcionira kao lik za sebe, ali istovremeno je i glavni most između filma i baleta. Sjećam se kada mi je jednom prilikom Voki Kostić rekao da bez teme nema muzike u kazalištu. To i jest njegova najjača karakteristika. Bio je skladatelj teme. Svu glazbu za balet napravio je iz filmskih tema dodajući joj novu autorsku i kazališnu dimenziju. Ima nešto zadivljujuće organski u njegovoj glazbi jer, bez obzira na to što je studijski snimljena, on za nju nije koristio nijedan sintetički zvuk. Imali smo sreću da je gitaristički virtuoz Vlatko Stefanovski svojim solažama obogatio tu genijalnu partituru koja zadire u srž ljudske emocije.
Vaši plesači u ovom baletu i pjevaju, a koliko je to uzbudljivo Zagreb je vidio u baletu "Decadance" Ohada Naharina. Što su vam oni sami rekli na tu temu, kada su konačno smjeli pustiti glas na sceni?
Istina je da plesači pjevaju poznatu temu i stihove iz filma: "...da sve ovo samo snevam". Rako bih da su to su riječi koje nas se svih tiču, danas možda i više nego u prošlim godinama. To su riječi koje istovremeno govore da se takve sudbine, zatrovane prijetnjom i okruženjem rata, vječno ponavljaju, ali i da jednako tako vječno živi duboka ljudska želja da se baš to nikada ne ponovi. Rat doista jest najlošija škola ljudskog roda.