Kolumna

Priča o tenisačici koja je odlučila ne prijaviti seksualno zlostavljanje

Foto: IMDb
Priča o tenisačici koja je odlučila ne prijaviti seksualno zlostavljanje
22.11.2024.
u 13:31
Nove filmove recenzira filmska kritičarka Jelena Ružić
Pogledaj originalni članak

Debitantski uradak Leonarda van Dijla svoju je premijeru imao na festivalu u Cannesu. Priču o Julie, mladoj i talentiranoj tenisačici na prestižnoj belgijskoj akademiji, hrvatska je publika imala priliku pogledati na nedavno završenom ZFF-u. Priča je ovo o moći i iskorištavanju iste, ali i o šutnji žrtve. Naime, kada se u školi pojave sumnje i tračevi oko toga da Juliein trener Jeremy radi nečasne stvari tijekom svog rada s igračicama, Julie, kako je sažeto u nazivu filma, bira šutnju. A priče su puknule kada se jedna od talentiranijih tenisačica na akademiji ubila. Julie je cijela situacija poprilično pogodila, zbog čega postaje sve zatvorenija i zatvorenija.

Ni u jednom trenutku filma se ne govori direktno i otvoreno što se i je li se išta neprimjereno dogodilo i između Julie i Jeremyja. Međutim, cijelo vrijeme vlada slutnja i od početka do kraja snažna je prisutnost impliciranja "nečega". Tessa Van den Broeck koja se našla u ulozi Julie inače je tenisačica zbog čega teniske scene izgledaju posve prirodno. Zanimljiva je to informacija jer se zbog lakoće igranja na filmu moglo posvetiti drugim, a moglo bi se reći i važnijim dijelovima Julieina portreta, a to su upravo njezine unutarnje borbe, misli i osjećaji koji su sve vrijeme prekriveni velom misterije. I iako se ne može do kraja dokučiti što to točno Julie osjeća (a rado bi se znalo), nemoguće ju je ne poštivati. Ona bira šutnju, disciplinu, trening i sve radi kako bi došla do najboljih rezultata. Kroz tako malo riječi koje Julie govori i realistične sportske scene oslikava se jedan karakter, što je na kraju jedna od glavnih poanti ovoga filma – dati presjek karaktera.

Naravno, više je slojeva u Van Dijlovu uratku – #MeToo pokret, odnos žrtve i zlostavljača – no, više od svega redatelj donosi dobar portret osobe, i to one koja će stisnuti zube, trpjeti i raditi sve što može da se sama izbori sa svojim problemima i teškoćama. I dok se u jednu ruku to može shvatiti kao odlika snažnih ljudi, u drugu ruku se može pomisliti kako bi Julie mogla, u ime suptilne, ali važne i jake poruke drugim žrtvama, potražiti pomoć i ne proživljavati sve (a da se nikad ne sazna do kraja što je to "sve") sama. Zbunjenost i pomiješane emocije koje su tako snažne u Julieinu unutrašnjem svijetu dobro se oslikavaju i u vizualnom stilu koji donosi van Dijl. Često su drugi likovi oko Julie zamućeni. Julie je uvijek u fokusu, a taj fokus najviše ističe njezinu izoliranost koju osjeća u svijetu koji je okružuje. Iako estetika filma dobro služi kao stilska figura kojom se ocrtava Juliein portret, istovremeno ona i nije nešto najbriljantnije što se može pogledati. No, za sve ljubitelje filmova sporijeg tempa koji po svojem završetku ostavljaju više pitanja nego što daju odgovora, "Julie je odlučila šutjeti" sasvim je solidan odabir.

1.  Julie je odlučila šutjeti (Zagreb Film Festival)

Drama, Belgija, 100 min
Režija: Leonardo Van Dijl
Glumci: Ruth Becquart, Koen De Bouw

2.  Proslava (ZFF)

Drama, Hrvatska, 86 min
Režija: Bruno Anković
Glumci: Izudin Bajrović, Bojan Ban

Foto: IMDb
"Proslava" Brune Ankovića

Mračno, surovo i sirovo. "Proslava", koju potpisuje debitant Bruno Anković, a koja je nastala po predlošku istoimenog romana Damira Karakaša, jedan je drukčiji hrvatski film. Obiluje prekrasnim artističkim sekvencama koje i izvan konteksta radnje i samoga filma mogu funkcionirati kao jednostavno lijepe slike. I bile bi dovoljne sve i da im je to jedina funkcija. "Proslavu" je baš zbog te i takve estetike jednostavno pratiti, unatoč nelinearnoj i rascjepkanoj fabuli.

Film započinje s vojnikom Mijom i 1945. godinom. Promrzao, gladan i žedan, promatra svoje selo u koje ne smije ući jer su ga neprijatelji zauzeli. Uspijeva nekako preživjeti zahvaljujući supruzi Drenki koja mu šverca hranu. Kako bi preživio taj teški period i na bilo koji način sačuvao prijeko potreban zdrav razum i mir u glavi, Mijo se prisjeća ljeta 1933. godine kada se i rodila ljubav između njega i Drenke. To je prvi retrospektivni skok. Drugi nas vodi još ranije, u 1926. i njegovo dječaštvo. A dječaštvo je bilo puno oskudice i neimaštine. I baš su oskudica i neimaština, što je detaljno i efektivno prikazano i kroz sve retrospektivne skokove, razlozi zašto je Mijo završava na strani na kojoj završava. Efektan i dojmljiv film koji otkriva surovost i individualne i kolektivne sudbine sa sredine 20. stoljeća.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.