The blues is nothing but a lowdown shakin' chill,
if you ain't never had them, I hope you never will
(Preachin' Blues/Up Jumped the Devil)
Doživjeti samo 27 godina i ostaviti iza sebe samo 29 pjesama, a pritom biti smatran jednom od najvećih prekretnica u povijesti glazbe, nije mala stvar. I osam desetljeća nakon što je uzeo gitaru u ruke, i premda vjerojatno nikad nije zasvirao električnu gitaru, Robert Johnson je i danas među prvih pet na Rolling Stoneovoj ljestvici najvećih gitarista svih vremena.
Do takvog gitarističkog umijeća put je bio trnovit; Johnsona su prvo stariji svirači bluesa ismijavali zbog njegove nespretnosti - solidno je svirao usnu harmoniku, ali gitaru jako loše - što ga je natjeralo da uporno vježba i najednom s epojavi kao sjajan gitarist; ta transformacija, uz njegovu tajanstvenu smrt, dala je povoda glasinama da je Robert Johnson prodao dušu vragu u zamjenu za gitarističko umijeće, našavši se s nečastivim na raskrižju u ponoć, i da ga je vrag povukao u pakao.
Ubila ga je ljubomora
Istina je mnogo prozaičnija: mladić koji se rodio 8. svibnja 1911. u Hazlehurstu u Mississippiju kao Robert Leroy Dodds, odrastao pod prezimenom Spencer a sa 17 godina doznao da mu je pravi otac Noah Johnson te uzeo njegovo prezime, bio je neoprezan. Oženio se vrlo mlad, sa 17 godina, ali žena i dijete su mu umrli pri porodu, što ga je odagnalo u lutanje i život putujućeg glazbenika koji svaki dan svira u drugoj birtiji.
Kao i većina putujućih glazbenika, bio je veliki zavodnik koji je u svakom selu i gradu spavao kod druge žene, i navukao na sebe ljubomoru i bijes mnogih. Premda su ga kolege glazbenici upozoravali da pije samo iz boce koju sam otčepi, na plesnjaku u Three Forksu kod Greenwoda u Mississippiju, napio se viskija iz otvorene boce u koju je neki ljubomorni muž ili brat ostavljene cure stavio strihnin.
Johnson je trovanje preživio, ali je tako oslabljen dobio upalu pluća, prije pronalaska penicilina kobnu, i umro tri dana kasnije, 16. kolovoza 1938.
Prvi moderni blueser
Tijekom svojih lutanja Amerikom, Johnson je dva puta dospio u studio: u listopadu 1936. u San Antoniju u Teksasu, i u lipnju 1937. u Dallasu u Teksasu. Iz ta dva jednodnevna boravka u studiju sačuvano je 29 pjesama, od kojih 12 u dvije verzije. Sve one su danas neprijeporni klasici bluesa, premda je za Johnsonova života samo jedna od njih bila hit, i to minoran - “Terraplane Blues“. No, Johnsonovo inovativno sviranje i slaganje pjesama je od 1961. nadalje, s reizdanjima njegovih pjesama na dva albuma pod nazivom “King of the Delta Blues Singers 1 &2“, revolucionaliziralo glazbu. Kad je prvi put čuo Johnsona, Keith Richards pitao je “A tko su ona dvojica koji sviraju gitare uz njegovo pjevanje?“ ne vjerujući da netko može biti toliko genijalan da istodobno tako svira i pjeva.
Za razliku od svojih prethodnika u delta bluesu, poput Sona Housea ili Charleya Pattona, Johnson je bio prvi blueser koji je učio pjesme ne samo od drugih izvođača nego i s ploča, i bio je prvi koji je pjesme smišljao da se uklope u trominutno trajanje ploče na 78 okretaja. Njegove skladbe sliče na mnoge pjesme njegovih prethodnika, što je u bluesu uobičajeno, ali im je on dodao toliko svojeg i toliko ih prilagodio sebi da se s pravom smatraju njegovim skladbama.
Vraga su se svi bojali
Prvi veliki električni hit s pjesmom Roberta Johnsona - “Dust My Broom“ - postigao je 1951. majstor slide gitare Ellmore James, a desetak godina kasnije “ukletog“ bluesmana otkrili su i bijelci. Najboljim rock-verzijama Johnsonovih pjesama smatraju se “Crossroads“ Erica Claptona s Creamom, “Love in Vain“ Rolling Stonesa i “Travellin’ Riverside Blues“ Led Zeppelina. Što se bluesera tiče, pored Ellmoreovog "prašenja metle", iznimno dobar je “Terraplane Blues“ Johna Leeja Hookera, s Royem Rogersom na slide-gitari.
Johnsonove pjesme poput “Sweet Home Chicago“ postale su blues standardi, ali sjetne pjesme koje govore o vragu, opsjednutosti i progonjenosti: “Me and the Devil Blues“, “Hellhound on My Trail“, “Stones in My Passway“ i "If I Had Possession Over Judgement Day" malo se tko usudio izvoditi; i najveći Johnsonov obožavatelj, Eric Clapton, zasvirao ih je tek na albumu sa svim Johnsonovim pjesmama, “Me and mr. Johnson“ iz 2004. Pored Claptona, dva albuma s isključivo Johnsonovim pjesmama snimio je i Peter Green (ex-Fleetwood Mac).
Imao je i sina
Mnogo je glazbenih nasljednika Johnsona, ali samo je gitarist Robert Lockwood junior (1915.-2006.) bio izravan Johnsonov učenik; Robert je živio s njegovom majkom, i učio je svog posinka svirati gitaru. Iz jedne od svojih usputnih veza Johnson je imao i sina Claudea, za kojeg nije ni znao, i koji je tek u dubokoj starosti 2005. doznao da mu je otac bio legendarni bluesman, i službeno je proglašen njegovim nasljednikom. Claude Johnson je u očevo ime primio 2006. posthumni Grammy za životno djelo - nagradu koju je Robert Johnson itekako zaslužio.
I went to the crossroads
fell down on my knees
asked the Lord above: "Have mercy
on poor Bob if you please"
(Cross Road Blues)
You may bury my body
down by the highway side
so my old evil spirit
can catch a Greyhound bus and ride
(Me and the Devil Blues)