Ljudi 1996. nisu sjedili svatko u svom rovu i razmišljali tko pripada, a tko ne njihovoj političkoj opciji

Redatelj i glavni čovjek Zagreb filma, Vinko Brešan pomni je promatrač društvenih zbivanja. Ne obrađuje teme koje u ovom trenutku nisu relevantne. Sluša ljude na ulici, procesira njihove priče, hvata aktualno stanje i potom kirurški precizno ono zamijećeno presijeca oštricom inteligentnog humora i napravi filmski hit. Između filmova prođe puno, i pet ili šest godina. Ovisno o inspiraciji. A kada je o njoj riječ, ova godina ponudila mu je dosad i više no što može mašta pa možda ubrza i to vrijeme od hita do hita. Evo što on o tome kaže.

Jednom ste rekli da samo pokušavate raditi filmove o onim elementima života o kojima se treba govoriti jer su bitni. Pretpostavljam da vam je ova godina dala materijala za neku novu nadnaravnu komediju apsurda?

Bojim se da su naši životi u ovom trenutku nadnaravni. Nadnaravni su prizori koje vidimo na pustim ulicama. Prije samo nekoliko mjeseci, nitko nije mogao predvidjeti ovo što doživljavamo. Hoće li film biti komedija, drama ili tragedija, vidjet ćemo kad sve ovo završi.

Priroda kao da je u žestokom PMSU pa opako mlati po nama. Zasluženo?

Film Saše Petrovića “Bit će skoro propast sveta” počinje kadrom u kojem vidimo tri Roma, muzičara koji sviraju i veselo pjevaju stihove “Bit će skoro propast sveta, nek’ propadne, nije šteta.” Imam vrlo sličan stav o svijetu. Pitanje je da li smo mi ljudi kao vrsta zaslužili da postojimo. Nevjerojatno je koje užase su ljudi u stanju činiti jedni drugima i kao pojedinci i kao manje ili veće grupe - rasizam, šovinizam, ratovi, mržnja, vrijeđanje drugih, nesnošljivost, zlostavljanje, da ne spominjem odnos prema samoj Zemlji. Zbog toga volim filmove katastrofe. I uvijek se nadam da će taj neki asteroid na kraju uništiti sve na Zemlji. I uvijek se razočaram jer na kraju filma uvijek netko preživi i postane jasno da će se ova agonija nastaviti i u budućnosti. Ako malo bolje razmislimo, jedini razlog da čovječanstvo nastavi dalje su – djeca. Ona su nešto predivno, nešto što nas tjera da budemo bolji. Bez njih, samo s odraslima, ovo čovječanstvo ne bi imalo nikakvog smisla.

U izolaciji, čujem, radite i više nego prije. Zagreb film radi na novim crtićima, predajete studentima na Akademiji dramskih umjetnosti i na VERN-u. Kako funkcionira taj virtualni svijet rada?

Logično je da Zagreb film nastavlja raditi u istom tempu kao i prije uvođenja mjera. Priroda stvaranja animiranog filma nisu velike ekipe ljudi koji zajedno stvaraju u istoj prostoriji, kako je to u igranom filmu. Priroda animiranog filma je rad na stolu ili na računalu, što se uglavnom radi u studiju ili u prostorijama Zagreb filma, ali se isto tako može raditi i u kući. Većini autora omogućen je rad od kuće zahvaljujući informatičkoj opremi i posebnim softverskim programima. Tako Krešimir Pernek, autor budućega animiranog filma “Težnja”, obavlja pripremu od kuće na računalu, a animaciju će započeti za mjesec dana u studiju poštujući mogućnosti socijalnog distanciranja. Andrej Rehak modelira likove za novi film “Paradigma”. Bruno Razum radi od kuće postprodukciju za lutka film “Jelenko”. Za nastavak snimanja u studiju tehnički tim uskoro će osigurati odgovarajuće uvjete. Lutka film Antonie Begušić “Republika” (Carrus navalis) u postupku je obrade snimljenoga materijala. Nastavak snimanja u propisanim uvjetima – već sljedeći tjedan! Za film “Aqualia” Vladislava Kneževića razvijaju se modeli likova. Tvrtko Karačić od kuće radi animaciju za svoj film “Sinhonitet”. Što se tiče profesorskog dijela posla, prvi put se susrećem s online predavanjima. Zahtjevna su jer mi treba duplo više koncentracije za predavanje preko Skypea ili Zooma nego uživo, ali radi se, nema stajanja.

Prije izolacije počeli ste raditi seriju “Dnevnik velikog Perice”, nastavak Golikova filma “Tko pjeva zlo ne misli”. Gdje ste stali?

Stali smo dva tjedna do snimanja. Bili smo u “niskom startu”. Snimanje igranog filma ili serije, za razliku od animiranog, ne može se izvoditi za vrijeme trajanja mjera borbe protiv širenja COVID-19. Priroda snimanja je da se u relativno malom prostoru nađe između 50 i 200, pa i više ljudi. To u ovo vrijeme ne ide. No, trebamo biti strpljivi i čekati. Kad se steknu mogućnosti, krenut ćemo dalje. Šibenčani bi rekli “Neće posa’l uteč”.

“Tko pjeva zlo ne misli” gledali smo nedavno na HRT-u. Tko zna koji put. I uvijek je iznova zabavan i topao. Što je to vaš kolega Golik njime uspio postići?

Bio sam student Kreše Golika i imao sam tu sreću i čast da me pozvao da budem, zajedno s Nevenom Hitrecom, asistent režije na njegovoj zadnjoj seriji “Dirigenti i mužikaši”. To mi je bilo neprocjenjivo iskustvo jer sam uživo vidio kako radi veliki redatelj, kako postavlja scenu, kako radi s glumcima, kako kadrira… Učinio mi je veliku uslugu jer mi je jedan dan, negdje pri kraju snimanja, rekao: “Ajde, Vinko, režiraj ovu scenu.” Sjećam se, bila je to scena tučnjave u seoskoj birtiji. Noge su mi se odsjekle. Ali, nisam imao kamo, počeo sam režirati i na kraju snimio sam scenu. Krešo Golik ni u čemu nije intervenirao, ostavio je scenu kako sam je ja zamislio. To je bio ključni trenutak za moje samopouzdanje. Pomislio sam, ako Krešo Golik nema primjedbi na moju režiju njegove scene, znači da bih mogao i više. Trebam se osmjeliti i sam režirati svoje filmove. Danas kad razmišljam o tom danu, veća je vjerojatnost da me Krešo Golik htio malo potaknuti i nagraditi, nego da nije imao primjedbi na moju režiju. Što se pak tiče filma “Tko pjeva, zlo ne misli”, to je komedija s pjevanjem, simpatična priča o malograđanštini koja je prepuna skrivene i neskrivene erotike. To treba biti i zadatak ove moje nove serije.

Živite u centru Zagreba, kako ste prošli u potresu?

Kao i svi iz centra, pretrpio sam štetu. Ali, ne bih o njoj govorio jer su mnogi moji prijatelji i kolege pretrpjeli i trpe mnogo više. Ostali su bez stanova, automobila… Neki od njih ostali su bez svega što su zaradili zadnjih 35 godina. Štete su ogromne. Da trenutačno nije kriza vezana uz širenje COVID-19, danas bismo svakodnevno imali novinske konferencije o potresu u Zagrebu. Ovako je potres u drugom planu.

Kako podnosite restrikcije kretanja i okupljanja?

Posao filmskog redatelja je posao u kojem su osnovni elementi kretanje i okupljanje. Ali, nemam problema s restrikcijama. Discipliniran sam, prilagodljiv i nalazim zadovoljstvo u puno stvari koje mogu raditi u kući. Osim toga, restrikcije traju “samo” mjesec dana. Nije trenutak da kukamo kako ih je teško izdržati. Bolje se pripremimo na duži period.

Neki tu strogost mjera doživljavaju pokušajem ukidanja sloboda i stvaranjem plodnog tla potencijalnoj budućoj diktaturi.

Priroda svake krizne situacije je ukidanje nekih sloboda. To ne znači, nužno, da je na djelu priprema nekakve diktature. Ne brine me restrikcija slobode kretanja, čak me ne brine ni restrikcija slobode okupljanja. Ali bi me zabrinula restrikcija slobode izražavanja, slobode misli… Te bi restrikcije bile uvod u diktaturu.

Da film “Kako je počeo rat na mom otoku” snimite danas zacijelo bi bilo reakcija braniteljskih udruga da ismijavate rat. Te 1996. kad se film pojavio, svima se sviđao. Znači li to da kao društvo idemo unatrag?

Nije se sviđao baš svima. I nisam siguran da bih želio biti autor filma koji se svima sviđa. No, u pravu ste. Istina je da su te 1996. film “Kako je počeo rat na mom otoku” hvalili neki kolumnisti koji bi za sebe rekli da pripadaju desnoj političkoj opciji, kao i novinari koji bi za sebe rekli da pripadaju lijevoj. Očito je da su to bila takva vremena. Ljudi tada nisu sjedili svatko u svom rovu i intenzivno razmišljali tko pripada, a tko ne pripada njihovoj političkoj opciji. Za razliku od te 1996., ljudi su danas, na žalost, isključiviji, zagriženiji, manje tolerantni, manje gledaju na emociju filma, a više na to “je li autor naš ili njihov”. Zbog tog bijesa jednih protiv drugih, kao društvo idemo unazad.

Kao vječni optimist, te 1996. vjerovali ste, kao uostalom i mnogi, da Hrvatska može biti najbolja zemlja na svijetu. Jeste li razočarani onim što je postala?

Ne bih rekao da sam vječni optimist. Optimist sam u razumnim i zakonskim granicama. Moje razočaranje ili nerazočaranje je nebitno. Istina je da je optimizam prevladavao u Hrvatskoj te 1996. kad se pojavio i film “Kako je počeo rat na mom otoku”. Bilo je razloga. Hrvatska je pobijedila u ratu i ljudi su se počeli okretati nekim novim vrijednostima, očekivati nešto više. Taj optimizam je možda i razlog da je film tada vidjelo više od 340.000 ljudi u kinima. Danas, i bez potresa i COVID-19, u Hrvatskoj prevladava razočaranje. Bojim se da ne znam ni jednu strukturu društva koja nije razočarana. Razočarani su branitelji i kulturni djelatnici, profesori i studenti, pacijenti i bolesnici, poslodavci i radnici... Ne znam tko nije razočaran, tko je zadovoljan stanjem u Hrvatskoj.

U “Maršalu” smo se smijali titoizmu, u “Svećenikovoj djeci” klerikalizmu... Niste baš pristaša ideologija?

Svaka ideologija mi je strana jer je, s jedne strane, isključiva, a s druge strane oštećena manama ljudi koji je zagovaraju. Pristaša neke ideologije mora u nju vjerovati. I danas ljudi zbog svoje ideologije lažu, iskrivljavaju činjenice. Zbog ideologija se dešavaju nasilja, ubijanje. Nisam u stanju biti pripadnik ni jedne ideologije jer u svakoj vidim ozbiljne mane uzrokovane ljudskim slabostima. Ali su ideologije i ljudi koji ih zagovaraju dobra filmska tema.

Ali skloni ste skepticizmu?

U životu bio sam okružen skepticima. Moj otac, Ivo Brešan bio je divan skeptik, moj profesor na Akademiji dramske umjetnosti Ante Babaja… Skepticizam je za mene prirodno stanje filmskog redatelja, pripovjedača. Za mene je važno biti skeptičan prema svakoj ideologiji, svakom društvenom procesu, svemu što me okružuje jer je skepticizam poticaj za postavljanje pitanja, otvaranje problema. Otvaranje problema i postavljanje pitanja posao je filmskog redatelja, pripovjedača.

Vaš lanjski hit, film “Koja je ovo država”, i publika i kritika odlično su prihvatile. U pitanju je tragikomedija hrvatske zbilje. Je li stvarnost još tragičnija?

Scenarist filma i moj prijatelj Mate Matišić i ja svaki put kad radimo scenarij smišljamo apsurde našeg društva koji trebaju biti toliko pretjerani da ljudi u tom pretjerivanju shvate istinu o nama. No, proces stvaranja filma je dugotrajan. Od prve ideje do gotovog filma prođe više – manje četiri godine. I uvijek nam se dogodi isto. U te četiri godine stvarnost u kojoj živimo dostigne, koji put i prestigne sve te pretjerane apsurde koje smo pokazali u filmu tako da film kod prikazivanja djeluje realistično, premda nam je cilj bio stilizacija.

Mainstream kina godišnje kod nas zarađuju oko 158 milijuna kuna, nezavisna kina još 14 milijuna... Film “Koja je ovo država” tijekom prvog vikenda prikazivanja u kina je lani privukao 23.212 gledatelja. Bojim se da se zbog aktualne situacije tako lijepe brojke neće tako skoro ponoviti.

Teško mi je bilo što predviđati. Najcrnje prognoze su da će ljudi i nakon što se pronađe cjepivo protiv COVID-19 i dalje biti u takvom strahu da neće ići u kina, kazališta i na koncerte, sve će se preseliti online. Najbolja je varijanta da će ljudi, kad sve ovo prođe, biti toliko željni svega toga da će i kina i kazališta i koncerti biti dupkom puni. Svaki se dan čujem i s pesimistima i s optimistima. Koji put su to iste osobe, ali u različitim danima. Što god bilo, nemoguće je predvidjeti što će se dogoditi.

Kako bi se kriza izazvana koronavirusom mogla odraziti na cjelokupnu filmsku industriju?

Filmovi imaju jednu nevjerojatnu moć. Oni nas svojim zapletom uvlače u priču i, ako su dobri, mi živimo u toj priči sat i pol-dva. Zbog te moći se film kao umjetnost tako brzo raširio svijetom. Ljudi će i dalje gledati filmove upravo zbog zapleta. Kako će ih gledati, to je drugo pitanje. Ali sam siguran da će se filmska industrija prilagoditi novim načinima gledanja filmova, ako se načini gledanja promijene. Neće filmska industrija propasti.

Koliko službena politika sad pomaže kulturu, dovoljno ili su potrebni drastičniji potezi?

Nemam običaj hvaliti političare, ali moram pohvaliti ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek. Njena brza reakcija kojom pokušava pomoći samostalnim umjetnicima, honorarcima, u ovoj situaciji koja maksimalno pogađa umjetnike, je bitna. Ne znam za druge umjetnosti, ali u području audiovizualnog su sve akcije koje Ministarstvo kulture RH provodi i koje namjerava provoditi osmišljene i kvalitetne. Može li se više i bolje? Naravno. Uvijek se može bolje.

Zašto intelektualci nisu glasniji u Hrvatskoj? Pa i filmaši. Jesu li previše ovisni o državi?

Ljudi koji stvaraju filmove sve što misle uglavnom kažu kroz svoje filmove. Koliko su ti filmovi glasni – to je drugo pitanje. I koliko filmskih autora ima ambiciju baviti se društvenim temama, a koliko je autora okrenuto osobnim intimnim problemima, također je drugo pitanje. Ima odličnih filmova i u jednom i u drugom području. Što se tiče glasnoće intelektualaca, bojim se da se oni trude biti glasni, ali ih se ne čuje u ovoj sveopćoj buci.

Što vam je prioritet kao ravnatelju Zagreb filma?

Nastaviti proizvodnju filmova bez zastoja. Animirani film se može stvarati uz poštivanje svih mjera. Sad je važno ne stati. Kad ovo prođe, vidjet ćemo u kakvom će stanju biti kultura u Hrvatskoj pa ćemo prilagođavati prioritete.

Dok ste bili predsjednik Društva filmskih redatelja, s kolegama ste pokrenuli inicijativu za osnivanje HAVC-a. Ispunjava li on danas funkciju koju ste imali u vizijama u njegovim začecima?

Teško je govoriti o HAVC-u, a ne reći jednu činjenicu. Svi se sjećamo da su mnogi ugledni ljudi javno govorili da se u HAVC-u odvija kriminal i da je njegov ravnatelj Hrvoje Hribar kriminalac. Podnesene su puste kaznene prijave protiv njega, i ne samo njega. Policija, DORH, prema riječima bivšeg ravnatelja Danijela Rafaelića imale su višemjesečne izvide. I onda su izvidi prestali. Od tada je prošlo nekoliko godina, a ni jedna istraga nije otvorena, da o optužnicama ne govorimo. Iz toga se lako može zaključiti da ni policija ni DORH nisu naišli na bilo kakve kriminalne radnje u HAVC-u. Što dalje znači da su svi ti uglednici – lagali. I sad dolazimo do apsurda. Oni su i dalje uglednici i daju izjave po medijima, a Hrvoje Hribar nije dobio nikakvu satisfakciju za sve što je pretrpio. Ali to je Hrvatska. Što se tiče HAVC-a danas, mislim da se trudi prilagoditi ovoj kriznoj situaciji i maksimalno pomoći autorima i producentima da prežive ovaj period. Kako će mu uspjeti – vidjet ćemo.

Između vaših filmova uvijek je stanka od nekoliko godina. Zašto vam treba toliko od filma do filma?

Nakon završetka jednog filma, uvijek mi je potrebno dulje vrijeme da shvatim o čemu to želim govoriti u sljedećem filmu. Uvijek želim reći nešto što je bitno za naše društvo u tom trenutku. Ne želim srljati u projekt ako to nije projekt za koji sam “spreman umrijeti”.

Prvenstveno ste filmski redatelj, no sve više režirate u kazalištu. Koja je razlika?

Film je puno veće podržavanje stvarnosti od kazališta. Kazalište je bitno artificijelnije. Primjerice, ako u kazalištu želim scenu koja se zbiva na Mjesecu, potrebna mi je prazna pozornica i dva odlična glumca. Oni će glumom uvjeriti publiku da se scena zbiva na Mjesecu. Za istu scenu na filmu potrebna mi je scenografija od dva milijuna eura. U filmu uživam u njegovu realizmu. U kazalištu uživam u tome da ne moram robovati realizmu već se mogu služiti samo teatarskim znakovima.

Odrasli ste u obitelji pisca i scenarista Ive Brešana i spisateljice Jele Godlar.

Vrlo je teško objektivno govoriti o vlastitom ocu i majci. Jednom me neki novinar pitao kako je bilo odrastati u njihovoj sjeni. Odgovorio sam da ja to ne vidim tako. Oni su bili ljudi koji nisu stvarali sjene. Ja sam imao privilegiju da odrastam obasjan svojim ocem i majkom.

“Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” Ive Brešana premijerno je izvedena 1971. kao groteska koja se izruguje socijalističkom režimu i nekompetenciji njegovih polupismenih moćnika. Svjedoči i nepromjenjivoj strukturi kvarne ljudske naravi. Za premijere imali ste sedam godina. Kad ste tu predstavu prvi put razumno gledali?

I tad sam je razumno gledao. Naravno, s razumom dječaka od sedam godina. Kasnije sam je gledao, u nekim drugim izvedbama, s razumom mladića, pa onda razumom odrasle osobe. Na kraju sam je režirao s razumom 50-godišnjaka. I svaki put vidio sam nešto drugo, nalazio neki novi kut, otkrivao je. Ona govori o pobjedi primitivizma i pokvarenosti. Zato će se izvoditi i za 300 godina, jer ljudi, na žalost, neće postati bolji.

Vaša majka prvu je knjigu objavila u 51. godini. Nije podilazila ni publici ni društvenom trenutku pa, jednom je netko rekao, za njezine knjige kao da nikad nije bilo pravo vrijeme. Kako vi doživljavate majčinu književnu ostavštinu?

Objektivno, to je društveno angažirana književnost. Ali, ja je vidim kao intimnu ispovijest koju karakteriziraju duboke emocije. To je literatura kojoj ću se vječno vraćati.

U veljači ste proslavili 56. rođendan. Kada se osvrnete, jeste li zadovoljni postignutim?

Davao sam uvijek najbolje od sebe. Je li bilo dovoljno dobro – to sude drugi.