Prodana lica

Pročitao sam, nema tome dugo, da je “poznata glumica Leona Paraminski postala zaštitnog lice najpoznatijeg hrvatskog začina”. Lijepa je glumica, drugim riječima, prodala svoj lice (valjda za pristojnu svotu!) i gdje god se ubuduće bude pojavljivala, u kazalištu, na televiziji ili kakvoj sličnoj javnoj priredbi, pojavljivat će se s licem koje je prodano proizvođaču začina i koje je zaštitni znak tog začina.

Gospođa Paraminski, dakle, više nije samo gospođa Paraminski, nego je i živa propagandna poruka o “najpoznatijem hrvatskom začinu”.

Nije, dakako, gđa. Paraminski nikakva iznimka. Svoja su lica prodali mnogi, npr. alpinist i putopisac Stipe Božić (propagira banku), tv-voditelji Davor Meštrović (komunikacije), Danijela Trbović (dućani), Mirko Fodor (dućani), Tatjana Jurić (boje za kosu), Oliver Mlakar (mlijeko), komičar Željko Pervan (dućani), tv-novinari Boris Mutić (sportske kladionice), Bruno Kovačević (skijaško natjecanje), tv-meteorolog Zoran Vakula (komunikacije), pjevačica i glumica Severina Vučković (pivo)...

Star je to i raširen običaj, no, kao i neki drugi običaji koji u sredinama s dugom i neprekinutom tradicijom tržišnog gospodarstva imaju normalan, pitom oblik, u nas se javlja u svom najdivljijem izdanju. Stručnjaci se prave ludi, a publika je ionako izluđena, pa nitko ništa ne pita. A imalo bi se što pitati. Primjerice, ako se već nešto prodaje (a mnogo toga uopće ni bi smjelo biti na prodaju, npr. novinarska neovisnost), tko je zapravo vlasnik onoga što se prodaje, odnosno kome pripada utržak?

 Ako se, recimo, prodaje lice zaposlenika neke tv-kuće, dakle lice u stvaranju kojeg nije sudjelovala samo osoba, nego i kuća, ima li i kuća pravo na dio novca od prodaje? Da odgovor može biti samo potvrdan, dokaz su ugovori što ih tv-postaje sklapaju s anonimcima prije njihova ulaska u emisije koje će ih učiniti poznatima. “Poznatost” je roba kao i svaka druga: račune za nju ispostavljaju oni koji su je stvorili. I posve je svejedno zove li se ta roba Rafo ili Tatjana.

A izazovno je i pitanje kako se odnositi prema “živim reklamama”? Izazovno stoga što je odgovor, kako god da se okrene, samo jedan, i to brutalan. Prema njima se valja odnositi kao i prema svim reklamama: naplatiti ih! Ako se “zaštitino lice najpoznatijeg hrvatskog začina” želi pojaviti u novinama, na radiju ili televiziji, proizvođač začina (i kupac “zaštitnog lica”) mora platiti, po sekundi ili po centimetru! Isto je i sa sportskim novinarom koji reklamira kladionicu: ako želi u tv-dnevnik, mora platiti, ili on ili vlasnik kladionice!

Ukratko, nitko od “prodanih lica” ne može na ekran itd. ako (za njega netko) ne plati. Želi li gđa. Paraminski na kazališnu pozornicu, dužna je upravi kazališta platiti svaku sekundu provedenu na njoj. Za bogatog proizvođača začina to je ionako sitnica!