Prođi kroz 'Exit' i reci 'haug'

Nikad neću napraviti što slično – kazao mi je sinoć zdvojan prijatelj poslije predstave “Kauboji” Teatra Exit. Imućan, graditelj, poduzetnik, inženjer... U tom je trenutku sve dobilo smisao. I to što su Saša i Živko Anočić, Matija Antolić, Hrvoje Barišić, Krunoslav Klabučar, Rakan Rushaidat, Radovan Ruždjak i Ivana Starčević tri sata jurcali po sceni, pjevali višeglasno, svirali brojne instrumente, stepali, miješali bednjanski, slavonski i zagrebački govor s književnim, ludirali se u zabačenu teatru Matka Raguža, koji je nekada bio kino.

Ne znam što je mog prijatelja točno pogodilo u pleksus jer svatko zapravo gleda svoju predstavu i sebe u njoj. Meni je najstrašnije bilo to što redatelj mjuzikla koji priprema s “gubitnicima”, umire na kraju, ali sve svoje (duhovno i materijalno) razdaje na sedam dijelova članovima ansambla.

Spomenutog prijatelja možda je pogodila rečenica “Što vrijedi imati, kad to nemaš s kim podijeliti?”. Kažem, sve je dobilo smisao, i njihovi višemjesečni pokusi (za sitan novac), zbog kojih su možda odbili unosne uloge u sapunicama, i puno gledalište u kojem su čak i na reprizi skandirali njihovi kolege i “svakidašnja” publika. Zagreb, gotovo milijunski grad, kad se oduzmu srednjoškolci i organizirani posjeti, ima pedesetak tisuća gledatelja koji uredno kupivši kartu na blagajni, redovito idu u kazalište.

Iako je taj broj puno veći od onog na stadionu, ipak bi ga trebalo udvostručiti. A kazalište je simptom grada. A on se ne da opisati, ali se može iskusiti. “Kaubojima” samo mogu reći  – “haug”!