Ekraniziranje slavnih djela kao što su “Čudnovate zgode Šegrta Hlapića” jako je nezahvalna jer svatko od gledatelja u startu ima izgrađenu viziju i “zna” kako bi film trebao izgledati. Dakako, jake autorske osobnosti mogu i u takvim slučajevima nametnuti svoju viziju, ali one moraju biti konzistentne i precizno provedene od početka do kraja. U slučaju “Šegrta Hlapića” to, nažalost, nije slučaj.
Vidljiva je namjera Silvija Petranovića da priča o dječaku koji u crvenim čizmicama kreće po svijetu da bi pomagao ljudima bude napravljena pošteno pa treba pohvaliti produkcijsku stranu i snimateljski posao Mirka Pivčevića. No režijska strana kašljuca. Scene djeluju previše umjetno, bez dinamičkog intenziteta, a događaji su, čak i za logiku dječjeg filma, vođeni i razrješavani više "ad hoc" rukom redatelja nego dobro provedenim unutarnjim mehanizmom. Mališani to neće zamjeriti, ali već sa starijima od 11 godina film može imati problem.
Sporo brate, na trenutke i iritantno sporo