Marija Šegvić i Silvio Vovk obilježili su Dubrovačke ljetne igre. Marija je oduševila na otvaranju Igara recitirajući Himnu slobodi (Vovk kaže da je tek druga žena u povijesti koja je dobila tu čast, prva je bila Nataša Dangubić), zabljesnuli su u predstavi \"Otac hrabrost\" te trijumfirali u programu Pisci u Sponzi. Svi su se pitali kako su naučili tekstove napamet.
– Imali smo olakšavajuću okolnost što su ti tekstovi divni. Oni se jednostavno pamte sami od sebe. Tekstove smo dobili u lipnju, a izabrali su ih Mani Gotovac, Vlatka Vorkapić i autori. Prozne dijelove izvodili smo u obliku komornog čitanja, ali i tu smo radili male predstave – priča Marija Šegvić za koju Krešo Dolenčić tvrdi da je glumica koja najviše čita.
– Navučena sam na knjige od rođenja. To mogu zahvaliti roditeljima, ponajprije tati. I prije osnovne škole znala sam \"Kuginu kuću\", Kranjčevića, Nazora... Ne mogu bez knjige. To mi je dio osobne higijene – kaže Marija koja je prije glume upisala medicinu i dogurala do treće godine. Onda je pobijedilo kazalište. A kako je tekstove naučio Silvio Vovk?
– Ja teže učim tekst. Tekst ulazi u tijelo. Kad je dobar tekst, lako uđe u tijelo. Kada razumiješ da je tekst izašao iz nečijeg tijela, a ne samo iz glave, onda i moje tijelo nekako to prepozna i lako ga nauči. Naš posao nije samo cerebralan, nije to samo učenje napamet pjesmice kao u osnovnoj školi – kaže Vovk koji ima zanimljivi projekt.
– Lani sam dobio potporu od Ministarstva za projekt Shakespeareovih soneta koji radim s Marom Sesardić. Mislim da i danas postoji mjesto za poeziju i da je ljudi žele propitivati u sebi – kaže Vovk.
Interpretirajući pjesme Irene Matijašević, Marija i Silvio bili su Ofelija i Hamlet. Vide li sebe kao Ofeliju i Hamleta u Dubrovniku gdje je Shakespeare kućni autor?
– To su prekrasna dramska lica. Svakom glumcu, a pogotovo mladom, to je san – kaže Marija.
– Apsolutno mislim da je klasična književnost važna. U našim tržišnim odnosima teško je imati novca za dobru dramsku predstavu. Kao samostalni umjetnik moram to gledati iz te perspektive. Financijski je nemoguće da neovisna trupa napravi Shakespearea, pa nam ostaje Dubrovnik kao oaza. U meni postoji želja za igranje Hamleta, ali i drugih likova. Želja svakog mladog glumca je da radi fine ansambl predstave, jer se mladom samostalnom glumcu danas ne otvaraju mogućnosti za igranje Shakespearea, Krleže, Čehova. Kada mladi glumac uđe u angažman, često nema priliku zaigrati dobre role – kaže Vovk.
Osjećaju li glumci biološki sat, strah od trenutka kada će biti prestari za igranje Hamleta ili Ofelije?
– Nemam strah od tog biološkog sata, ali imam strah od silne želje da budem u ovom poslu, jer me beskrajno ispunjava. Danas, kada nisam u angažmanu, a nisam ni samostalni umjetnik, ne mogu vam reći da ću sljedeće godine imati tri premijere, jer možda ne budem imala nijednu. Za mene je svaka uloga divna. Ako bude bilo sreće, igrat ću Ofeliju, ali ako mi izmakne, igrat ću Gertrudu – ističe Marija.
– Ako mladi glumac nakon Akademije u sljedećih par godina ne dobije, ne Hamleta, ali uloge i projekte u kojima se razvija, razvoj staje. Biološki sat postoji jer je glumcu potrebno da glumi i da ide naprijed, a ne može ići naprijed ako sjedi doma i hekla. Nije isto kad na Igrama u Sponzi čitaš Ferića ili radiš nešto što je preživljavanje. Svi znamo što znači kada glumac 1. rujna gleda u svoj kalendar i u njemu nema ništa, pa mora prihvatiti nešto s čim će živjeti. A ovaj luksuz u kojem smo sretni i Marija i ja znamo cijeniti. Možda prijašnje generacije to i nisu znale cijeniti jer nisu bile u ovoj tržišnoj situaciji kao mi. Profesor Ševo često ponavlja rečenicu da se umjetnost rađa iz dokolice, a ja bih je dopunio i rekao da se umjetnost ne rađa iz panike – kaže Vovk. I dok je Vovkov kalendar pun, jer osim Shakespearea smiješe mu se jedna predstava i film, a tu je i rad na ADU gdje je asistent, kod Marije je situacija drukčija.
– Nemam nikakav konkretan projekt. Dosta surađujem s kolegama koji su završili druge odsjeke na ADU. I ove sam godine imala dvije diplomske predstave studenata kazališne režije i dva diplomska filma. U lipnju je kolega koji je diplomirao kazališnu režiju Paolo Tišljarić s nas četvero glumaca napravio predstavu u Dječjem kazalištu Dubrava. Odigrali smo samo premijeru, ali valjda će kapnuti neka predstava – kaže Marija i citira Hamleta: \"Ako nema da bude sada, bit će poslije. Ako nema da bude poslije, bit će sada. Ako ne bude sada, jednom će doći. Bitno je da smo spremni.\"