Dramsko kazalište Gavella je svoju novu sezonu započelo zagrebačkom premijerom Brechtove „Prosjačke opere“, predstave koja je nastala u koprodukciji s Kazalištem Ulysses i koja je prošlog ljeta igrala na Brijunima. U današnje vrijeme posegnuti za Brechtom i djelom koje jasno osuđuje podjelu na one najbogatije i ostatak svijeta u kojem mnogi grcaju u krajnjem siromaštvu koje ljude tjera u svijet kriminala, ima sva moguća uporišta, ali u ovom slučaju Ulyssesu i Gavelli se može pohvaliti jedino izbor naslova.
Redateljica Lenka Udovički odlučila je sve uloge, osim one glavnog negativca, povjeriti ženama. Legitimno! No takvu odluku ipak treba dramski opravdati nečim što će gledatelji vidjeti na sceni. Toga ovdje nema ni u tragovima, jer pred gledateljima je trosatna muka devet glumica; predvode ih prva imena Gavelle, uz mlade gošće i jedinog glumca, Denija Sankovića, koji je diplomirao 2018. na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci u klasi profesora Rade Šerbedžije i Lenke Udovički, i koji se možda i ponajviše muči s pjevanjem. I ta je muka - ne samo njegova - veliki problem ove predstave, jer izvođači su toliko koncentrirani na pjevanje, da predstava na trenutke nalikuje na izvedbu nekog zbora, a ne punokrvni kabare koji osvaja glumačkom međuigrom, pa i nadigravanjem, što bi „Prosjačka opera“ svakako trebala imati.
Glazbeni dio predstave ide na dušu Karla Hubaka, on je preveo „Prosjačku operu“ s njemačkog, aranžirao glazbu, skladao scensku glazbu, te vodi i dirigira orkestru na sceni koji je sastavljen od šest glazbenika, u kojem umjesto jazz ugođaja kako je to zamislio Kurt Well (podjednako važan autor kao i Brecht) dominiraju rockerske gitare (?!). Ta glazbena slika zahtjevna je za glumce koji nisu pjevači i svi se oni loše i s vrlo različitim snagama nose sa songovima koje pjevaju.
No, osnovni problem je potpuni nedostatak onog što ovo djelo mora imati, a to su vulkanska energija koja u prvih nekoliko trenutaka zahvaća publiku, ali i jasan ironijski odmak od grotesknih likova koji se (eto) nalaze u operi. Od toga nema ničega i zato u vodu pada i jasna klasna kritika koja je ugrađena u sam temelj ovog djela, kritik koja je danas aktualna kao i te (zamalo stoljeće odmaknute) 1928. kada je „Prosjačka opera“ ili „Opera za tri groša“ premijerno izvedene u Berlinu. Ta poruka trebala bi biti dramaturški i glazbeni dragulj samog kraja predstave, njen najvažniji dio kojeg publika sa sobom 'nosi' kući.
Iz Gavelle su kući pobjegli mnogi nakon prvog čina (i to baš oni iz prvih redova), što definitivno nije bilo lako gledali akterima na sceni. Od svih uloga istaknuti treba tek Barbaru Nolu, a koliko se malo redateljica posvetila svakoj od glumica koje je odaabrala dokazuje Nika Ivančić koja je, posve nepotrebno, u ovu predstavu prenijela neka od glumačkih rješenja koja sjajno funcioniraju u „Realistima“ Teatra Exit, dok su ovdje tek zbunjujući elementi njenog lika.
Predstava je možda premijernu publiku razočarala, pa su prvi redovi pobjegli na pauzi, ali to više govori o onima koji čine premijernu publiku nego o predstavi. Hubakov prijevod i muzička adaptacija su aktualizirali i doprinijeli svježini predstave, scenski pokret jeje sasvim u skladu s dinamikom drame, pjevački su herojski izvedeni prilično zahtjevni songovi, glumice su jedna bolja od druge, a i jedini glumac na sceni je na razini izazova koji mu je postavljen. Režija je maštovita, a od nas pet koje smo gledale predstavu, svima se izuzetno svidjela, jednoj od nas je to čak i najbolja predstava odgledana u prethodnih nekoliko sezona. O aktualnosti same drame ne treba ni pričati - Brecht kao da ju je pisao jučer, a ne prije skoro sto godina. Sve u svemu, srećom da ovaj prikaz nisam čitala prije subote kad sam predstavu gledala i ostala oduševljena.