Plodni i nagrađivani romanopisac Ivica Đikić upravo je objavio dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici. Knjigu je objavila Naklada Ljevak, a uredila Nada Brnardić, a predstavit će je na predstojećem Zagreb Book festivalu. Đikić ovaj (anti)ratni roman nije nazvao ni “Mladić” ni “Milošević” nego “Beara”, i to po pukovniku Ljubiši Beari, nekdašnjem oficiru Jugoslavenske narodne armije, a onda i visoko pozicioniranom obavještajcu tzv. Vojske Republike Srpske koji je dobio zadatak da u samo nekoliko dana pogubi više tisuća bošnjačkih muškaraca, mladića i dječaka u vrućem srpnju 1995. godine u blizini znakovite rijeke Drine.
Ova prozna knjiga koju očito nije bilo moguće napisati bez opsežnog istraživanja po sudskim, u najvećem dijelu haškim spisima, zapravo i nije roman. Prije je to podulja publicistička rekonstrukcija neviđeno hladnokrvnog zločina koji se odvijao pred očima cijele svjetske javnosti na kraju 20. stoljeća kada je obavještajna tehnologija napredovala do neslućenih razmjera, ali nitko, ama baš nitko nije od sigurne smrti htio spasiti na tisuće Bošnjaka. Autor Đikić minuciozno ispisuje listu onih u srpskoj piramidi zla koji su morali znati što se zbiva na području Srebrenice, Bratunca i Zvornika u tih nekoliko vrućih srpanjskih dana, u osvit Oluje i nakon Bljeska.
Bavi se on tu i geopolitičkim nagađanjima o tome zbog čega se moralo žrtvovati tih osam tisuća iscrpljenih Bošnjaka i kome je to najviše koristilo (Republika Srpska izravno je izrasla iz mučeničke smrti tih zlosretnih ljudi). Naravno, ne zaboravlja Đikić ni na još osam tisuća podjednako iscrpljenih, ali sretnijih Bošnjaka koji su se ipak domogli teritorija pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine i tako si spasili živote iako im je sudbina doslovno visjela o koncu. Nevjerojatan je i doista iznimno mučan mehanizam koji je uz vrlo malo emocija u samo nekoliko dana morao organizirati i potaknuti na masovna ubojstva, i to u vremenu kada je rat već bio na izdisaju. Očito se potkraj svakog rata moraju desiti najveći zločini kako bi ratni stroj stao, a bogovi smrti bili koliko-toliko namireni. E pa jedan od tih epohalnih zločinaca je baš pukovnik Ljubiša Beara, Sarajlija kojeg izvori spominju kao bosanskog Srbina i glavni lik Đikićeve knjige, čija je obitelj po ocu iz okolice Splita te u daljnjim rođačkim vezama s proslavljenim Hajdukovim, a onda i općejugoslavenskim golmanom Vladimirom Bearom.
Đikić je pokušao saznati što je to Ljubišu Bearu, Titova oficira (kapetana bojnog broda) koji se uspješno penjao po kadrovskim ljestvama Jugoslavenske ratne mornarice i bio odgajan u duhu bratstva i jedinstva, potaknulo da se u krvavom ratu za teritorij u Bosni i Hercegovini tako bezdušno pretvori u čovjeka koji je spreman narediti i organizirati ubojstvo više od osam tisuća ljudi “krive” nacionalnosti i vjere? Cijela je ova knjiga, uz minuciozno ispisivanje manje poznatih i maksimalno individualiziranih činjenica o srebreničkoj tragediji, zapravo potraga za ljudskim motivima koji su od Beare, profesionalnog vojnika i obavještajca, napravili osuđeno čudovište. Istina, Đikić se potrudio i Bearu oslikao iz više kutova, ne zaboravljajući ni njegov sukob sa šešeljevcima, pljačkašima u zaleđu Dubrovnika, zbog čega je čak završio na beogradskom vojnom sudu. Na kojem je ipak oslobođen krivnje. A nakon tog suda (šešeljevci su, usput rečeno, smrtno stradali u borbi s Bearinim vojnicima), Beara se očito morao dokazivati novim srpskim vladarima života i smrti i zorno pokazati da se više ne moli pred Brozovim, nego pred Miloševićevim oltarom.
Beara je prošle godine pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu osuđen na kaznu doživotnog zatvora, a Vojska Republike Srpske još je 2007. osuđena da je počinila genocid u Srebrenici. Beara nije priznao krivnju. Poricao je optužbe. Tvrdio je da sredinom srpnja nije bio u srebreničkom kraju, nego u Beogradu gdje je u obiteljskom krugu slavio pedeset šesti rođendan. Danas izdržava kaznu doživotnog zatvora u Njemačkoj. U Titovoj Jugoslaviji bio je uvjereni antifašist. A što je danas ostalo od tog antifašizma?
Čudni su ti tzv antifašisti