Lovrijenac i ove godine postaje Elsinor – moćna će dubrovačka tvrđava ponovno ugostiti “Hamleta”, slavnu Shakespeareovu tragediju. A Hamlet i Dubrovačke ljetne igre vole se već dugo, pa će tako ova obnovljena predstava čija će prva ovogodišnja izvedba večeras, u režiji Paola Magellija s Franom Maškovićem u ulozi danskog kraljevića, označiti četrnaesti put da će upravo Lovrijenac postati kulisa te, najdulje, Shakespeareove drame.
– Sam je grad Dubrovnik po svojoj, rekao bih, urbanističkoj koncepciji, vrlo pogodan za uprizorenje antičkih drama, a naročito prema Shakespeareovim djelima. Recimo, “San ljetne noći” po malim otocima, a da ne zaboravimo i “Oluje”... A “Hamlet” je sigurno jedan od naslova koji ovom gradu istinski pripadaju. Dugo sam razmišljao hoću li ovu predstavu postaviti na Lovrijencu, baš zbog te tradicije. I nije Lovrijenac jedino mjesto gdje se može raditi “Hamlet”. Tu su i tvrđava Revelin i drugi strašno zanimljivi prostori poput Pustijerne, gdje bi se moglo dugo i dobro eksperimentirati na tu temu, ali o tome bi se već dalo razgovarati – kazao nam je redatelj Paolo Magelli koji je čak dvanaest puta odbijao ponude da režira “Hamleta”, sve do jubilarnih 70. Dubrovačkih ljetnih igara 2019. godine.
– Dotad sam se osjećao intelektualno neodlučnim i nespremnim za “Hamleta” – priznaje nam. Prvu je ponudu za režiju te drame dobio još kao mladić i nije znao, metaforički, kamo da ga smjesti. Sada pak, to dobro zna. Njegov “Hamlet” je intelektualac koji ima šansu promijeniti svijet, ali njegova mana je intelektualni egoizam, otkud, smatra Magelli, dolazi velik dio naših današnjih društvenih problema. “Intelektualac izgubljen u vremenu” je i, kako Frano Mašković opisuje svoj lik, ulogu za koju je i proglašen glumcem godine, a večeras je malo izmijenjenu ponavlja.
– Gradili smo ga u skladu s vremenom u kojem živimo. Vremenom u kojem primjećujemo da se sve više zanemaruje znanje, sve se dovodi u pitanje, a intelektualci ne rade dovoljno dobar posao kako bi čišće i pristupačnije iskomunicirali svoje ideje. Ja Hamleta vidim kao lika izgubljenog u vremenu u kojem se ne zna izboriti za sebe, ali se ne zna izboriti ni sa samim sobom i svojim osjećajima. A gledaš li dugo u mrak, mrak počne gledati u tebe, i u jednom momentu zaploviti u ludilo čini mu se kao jedino rješenje – objašnjava nam Mašković, koji je ujedno i prvi Dubrovčanin koji je utjelovio Hamleta na Ljetnim igrama.
Igrati tu ulogu, rekao nam je, ogromna mu je čast i važno glumačko iskustvo.
– Je li značajno da sam baš ja prvi Hamlet iz Dubrovnika, ne znam, ali da je lijep osjećaj biti prvi, jest – skromno će glumac za kojeg redatelj Paolo Magelli ima samo riječi hvale.
– Frano je upravo ono što meni za ovu ulogu treba. Nije glumac koji je karakterističan junak, nego je naprotiv, jedan od nas, a uz to i visoko talentiran čovjek sa strašnim senzibilitetom i inteligencijom. Jer, kao što sam i rekao, za mene Hamlet nije junak, nego je intelektualac u velikoj krizi. I mislim da je Frano čovjek koji svojim djelovanjem i svojim bićem može razumjeti i usvojiti takav koncept bez problema – kaže.
A prije Maškovića, zahtjevne uloge čuvenog danskog kraljevića prihvatila su se i neka od najvećih hrvatskih i svjetskih glumačkih imena. Posljednji put u pitanju bio je Luka Dragić, na Igrama 2010. godine, a prvi Veljko Maričić – 1952. Bila je to tek treća sezona Dubrovačkih ljetnih igara, i upravo je tada jedan od osnivača Igara, redatelj Marko Fotez, započeo dubrovačku hamletovsku tradiciju. Fotezovi su Hamleti u godinama koje su uslijedile bili i Jurica Dijaković i Jovan Miličević, a u predstavi u režiji Britanca Dennisa Carreya 1967., naslovnu ulogu tumačio je Petar Kralj. Na Lovrijencu je 1974. zablistao Rade Šerbedžija, čije se izvedbe mnogi danas rado sjećaju, kiteći Šerbedžiju laskavom titulom našeg najboljeg Hamleta. Rade je tada, prisjeća se Magelli, bio nezaboravan. No, i ranjivi Hamlet Ive Gregurovića iz 1990. godine ostao mu je u sjećanju. Mašković ipak ističe i genijalnog Daniela Daya-Lewisa koji je dubrovački Hamlet bio 1989.
– Ima toliko Hamleta koji se pamte. Moja baka i moji roditelji sigurno će reći da im je jedan od najboljih bio Daniel Day-Lewis, jer to je ipak Hamlet u izvorniku, s izvornim govornikom i odličnim glumcem. A i fantastična Judy Dench igrala je Gertrudu! Ja njega nažalost nisam uspio pogledati, ali na Lovrijencu sam gledao Gorana Višnjića, a u tom trenutku nije mi ni na kraj pameti bilo da ću ga jednom glumiti ja – kazao je Frano Mašković, koji je kao šesnaesti Hamlet nastavio taj sjajan niz.
A čak i ako ste već imali priliku gledati ga u toj ulozi prije dvije godine, vrijedi se na Lovrijenac uputiti opet, jer, otkrivaju nam Magelli i Mašković, ove izvedbe donijet će nam i neke novosti.
– Mogu reći da je riječ o zanimljivim promjenama! Imali smo i više proba nego što je bilo zakazano i krenuli smo u to s voljom i preciznim planom kako bismo mogli produbiti taj naš prethodni posao te sa željom da ponudimo nešto novo, a ne nešto konzervirano – kazao je Magelli, a Mašković dodao:
– U ideji i konceptu ipak se nije puno promijenilo, no neke smo scene dobro izbrusili. Smatram i da svi koji su predstavu već gledali apsolutno mogu doći ponovno. Ja sam “Hamleta” znao gledati i po dva-tri puta svake godine, a “Skupa” s Izetom Hajdarhodžićem i pet puta! Jer to su predstave u kojima sa svakim gledanjem otkrivaš nešto novo, dobro su igrane, odlično režirane, a kao i svakog puta kada se ide u novu sezonu predstave, neke scene se usavrše, doda se neki novi moment i ide se naprijed. Kazalište mora ići ukorak s vremenom – zaključio je Mašković.