“Prošao sam put bez nade, oceane i bespuća...”, zapjevao je Arsen Dedić, uz snimljenu instrumentalnu pratnju, na početku svog nastupa na Dubrovačkim ljetnim igrama u srijedu navečer pod naslovom “Pisac opće prakse”. “Stajao sam ispred grada, grad bez vrata, ja bez ključa...”, i taj sljedeći stih iz pjesme “Tvoje tijelo, moja kuća” zazvučao je baš prikladno trenutku, mjestu i činjenici u koju bih teško povjerovao da mi ju nije potvrdio sam umjetnik: nikada ranije Arsen Dedić nije pozvan zapjevati u Kneževu dvoru. Svašta danas ima petlju zvati se pjevačem ili pjesnikom, ali uz živog Arsena Dedića i njegov opus kriteriji su jasni. I za većinu nedostižni.
Šifrirano za budale
Poziv Arsenu Dediću zato je jedan od najlucidnijih poteza ovogodišnjih Igara, pa makar i u okviru ciklusa “Pisci na Igrama” ostvarenog u suradnji s Hrvatskim društvom pisaca. Arsenov dar i umijeće zasvijetlili su u Kneževu dvoru snagom hidrocentrale – neka to bude ujedno pohvala HEP-u za sponzoriranje ovog koncerta. U Gradu bez vrata, čiji se ključevi danas komu god razdaju i prodaju, Arsen je s lakoćom otključao srca svojih slušatelja i držao ih više na dlanu nego u šaci svih devedeset minuta. A tamo je, uz naša srca, stajalo i njegovo, bogato i velikodušno razotkriveno. Arsen je tu i tamo znao ispaliti i pokoji svoj u kabaretskom stilu rimovani vic, a kroz govorene i pjevane stihove provukao je i ironičan glazbeni komentar svirajući na klaviru jednu poznatu melodiju maskiranu u mol.
Tko je čuo, čuo je, tko je prepoznao, prepoznao je, i shvatio. Objašnjenje bi samo potaknulo šovinističke budale koje o Arsenu ionako pišu besmislice ne bi li tako samima sebi dali na važnosti, što im nikako ne uspijeva. Arsenovo je tijelo umorno i oronulo, ali je i dalje sasvim sigurna i topla kuća neponovljivom glasu i britkom duhu koji piše i govori kako će “izludjeti od istosti” zbog koje “više nema ni niskosti” i zbog koje “ostadosmo bez prave gladi pa nema više ni sitosti”. Liedermacher i akademski težak, kako sam sebe voli nazivati, Arsen nas je počastio lijepim izborom odreda antologijskih pjesama. Dobar dio njih otpjevao je uz pratnju onog kojeg je pred publiku pozvao kao boljeg od sebe. “Ono sve što znaš o meni”, “Tvoje nježne godine”, “Otkako te ne volim”... sve te i mnoge druge pjesme postaju još veće čudo dok prsti Matije Dedića od klavirskih zvukova očevim stihovima i glasu grade još ljepšu kuću. Ma što kuću. Dvorac.Arsen se tri puta nakratko povukao s pozornice pa nismo ostali uskraćeni ni za Matijine solističke pijanističke majstorije. Prva je bila skladba “Freerony”, fantastičan primjer virtuoznog jazzerskog kontrapunkta nadahnutog Webernovim Varijacijama za klavir, op. 27. Druga je bila obrada standarda “Over the Rainbow”, a treća tatinog klasika “Moderato cantabile”. U sva tri slučaja dostojno originala s dodanom vrijednošću.
Čitav dvor pjevušio
Pri kraju večeri, mnogi i kroz suze, zapjevušili smo s Arsenom u divnoj akustici Kneževa dvora Tinov “Odlazak”, a “Dida moj”, otpjevan na bis kao odgovor glasu iz publike, bio je još dirljiviji uz umetnuta Arsenova sjećanja iz ranog djetinjstva.– Muzičku karijeru počeo sam 1951. kao član šibenske Gradske glazbe, a prva nagrada koju sam dobio bila je za pjesme objavljene u splitskom Vidiku – kaže Arsen ističući tako još jednom neraskidivost nota i riječi u svom slučaju.Divan je to i predragocjen slučaj za kulturu hrvatskog jezika i hrvatske glazbe, a nastup u Kneževu dvora bila je jedna njegova odavno zaslužena apoteoza.