Pulski pobjednik 'Ničiji sin' od sutra igra u kinima

Po izlasku iz kina nakon projekcije “Ničijeg sina”, dobitnika Velike zlatne arene i “Oktavijana” za najbolji film na ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli, lako bi se moglo dogoditi da se zateknete kako refleksno, automatski pjevušite: “Tko to kaže, tko to laže, Srbija je mala...” Tu pjesmu, naime, tijekom filma nekoliko puta pjeva glavni junak Ivan Barić (Alen Liverić), od PTSP-a oboljeli invalid Domovinskog rata, u kojem je stradao boreći se na strani Hrvatske.

A pjevanje te pjesme neprijateljske vojske njegov je način izražavanja očaja i nezadovoljstva svojom sadašnjom situacijom čijoj, kako mu se čini, bezizlaznosti uvelike doprinose i složene obiteljske okolnosti o kojima je upravo doznao mnogo toga, a bilo bi bolje da nije. Na taj način, također, pokušava izvesti svojevrsno samoubojstvo.

Utemeljen na istoimenoj drami scenarista Mate Matišića (koji je i autor mjestimice prenaglašene glazbe), smješten u mali neimenovani grad u Hrvatskoj u drugu polovicu 1990-ih, “Ničiji sin” u režiji Arsena Antona Ostojića uredno je zaokružena, komorna političko-obiteljska drama odmjerena tempa, podjednako usredotočena na suosjećajno portretiranje sudbine mladića koji je fizički i psihički stradao boreći se za domovinu i na oslikavanje komplicirane premreženosti odnosa jugoslavenske prošlosti i hrvatske sadašnjosti kao i pripadnika raznih naroda bivše Jugoslavije, sve dramski metaforički sažeto u krug jedne male obitelji.

Posredno, govori i o nerazmrsivoj zapetljanosti sudbina i životnih puteva, odnosno o onome što pojednostavljeno nazivamo “opća kompliciranost života”.

Nakon vrlo dobrog uvoda u kojem su vješto naznačeni osnovni motivi intrige, “Ničiji sin” ulazi u nešto mirnije korito i u nekoliko se vremenski diskontinuiranih segmenata posvećuje razrješavanju na početku naznačene zagonetke.

Pri tome povremeno hvata ugođaj kakvog solidnog francuskog psihološkog trilera među običnim ljudima (onako kako je to u nas činio, primjerice, Zoran Tadić u “Čovjeku koji je volio sprovode”), povremeno se doima poput “tipično hrvatske drame” kakve su se u nas učestalo snimale 1970-ih i 1980-ih i kakve Ivo Škrabalo u svojim knjigama o povijesti hrvatskoga filma naziva “feljtonističkima”, a povremeno, na račun slaganja križaljke mjestimice presimbolički određenih međuljudskih odnosa, malo previše klišejizirano i previše površno razrađuje konkretne, psihološki iznimno zanimljive situacije.