Rad muškaraca i žena i dalje se različito vrednuje i plaća

Dora Ruždjak Podolski tri godine ravna dramskim programom Dubrovačkih ljetnih igara. U najavama Igara spominjala je trojicu mušketira – Božića, Pandura i Frljića. Otkuda se pojavio četvrti, Bobo Jelčić?

Slijedimo li dobri stari Dumasov klasik, sjetit ćemo se da je D’Artagnan uvijek bio negdje u blizini.

U Medeji i Dantonovoj smrti u ansamblima je po jedna žena. Je li to slučajnost ili koncept?

Svakako nije bio moj koncept, premda bih o rodnoj neravnopravnosti imala što za reći. Zanimljivo je da je oboje redatelja, crpeći iz istog izvora ideje, osjetilo potrebu progovoriti o rodnoj neravnopravnosti, svaki iz svoga kuta. Pandur je bitno dramaturški promijenio tezu Euripidova komada, s obzirom na to da je velika razlika igraju li Medejin kor žene ili muškarci. Žene bi trebale predstavljati Medejinu podsvijest, njezino unutarnje stanje. Uzevši, međutim, kor muškaraca i suprotstavljajući mu jednu jedinu ženu, Pandur vanjskim putem točno locira položaj žene u patrijarhalnom poretku prisutnom i danas. Jer, bez obzira na ogromne društvene promjene, na početku trećeg tisućljeća žene i muškarci i dalje obavljaju različite vrste posla, na različite se načine njihov rad vrednuje, što se očituje i u razlikama u plaćama. Svuda, gotovo bez iznimaka. A time se otvorio manevarski prostor za najperfidnije oblike rodnih diskriminacija koje rezultiraju “unutrašnjom kolonizacijom”. O tome u “Dantonovoj smrti” progovara Frljić izravno i promišljeno, od unutarnjeg prema vanjskom, slijedeći samog Büchnera.

Što mislite o mijenjanju i sažimanju dramskih predložaka?

Nisam pristalica “lektirnog” repertoara koji svako veliko klasično djelo nastoji ugurati u 90 minuta trajanja na pozornici, to nikako. Ali sažimanje na intelektualnom planu ključna je riječ u 21. stoljeću.

Je li Frljić Orlanda trebao podijeliti s Živadinovim od kojeg je posudio zamisao o utamničenju publike?

To biste trebali pitati ocjenjivački sud.