Da je muzejska praksa živa i mijenja se dokaz je pariški Musée National d’Art Moderne koji je svoja vrata počeo otvarati modnom dizajnu razumijevajući ga kao disciplinu koja ravnopravno sudjeluje u dijalozima suvremene umjetnosti. Ta novost je tim važnija jer je upravo prvi svjetski dizajner čija je djela muzej Pompidou otkupio i izložio u svojem stalnom postavu hrvatski dizajner s londonskom adresom Matija Čop. Ovakvo priznanje jeste povijesni čin, kaže, ne samo za njega nego i za čitavu disciplinu. Osjeća se beskrajno zahvalnim, ali i dužnim nastaviti prakticirati modu na specifičan, vlastiti način.
Pariški Centar Pompidou otkupio je dvije vaše haljine viđene i u spotu Lady Gage. Kako je došlo do te muzejske akvizicije?
Kontaktirali su sa mnom i pokrenuli proces akvizicije u rujnu 2020. godine. U veljači 2021. proces je priveden kraju. Otkupili su tri haljine, dvije iz 2012. i jednu iz 2017. te su tako tri moje haljine postale dijelom Pompidou kolekcije. Sada su izložene dvije haljine kao dio stalnoga postava te ih posjetioci muzeja mogu vidjeti. Modni dizajn uveden je time kao dio stalne kolekcije jer kao i svaka druga umjetnička praksa u jednoj svojoj točki stoji na granici između inventivnosti i métier te kao takav ravnopravno s drugim umjetnostima sudjeluje u dijalogu između umjetnika i publike kroz umjetnički rad. Kako je muzej posrednik između umjetnika i publike, tako mora uzeti u obzir različite oblike ljudskog izražavanja. Iz Centra Pompidou su u našem prvom razgovoru objasnili svoj stav o pitanju modnoga dizajna. Ideja da se moda uvrsti u umjetnost jest novost. U ovom trenutku u muzeju jedini rad u mediju modnog dizajna jesu upravo moje dvije haljine.
U pitanju su haljine – modni objekti spojeni bez šivanja i lijepljenja, poput puzzlea. Možete li nam malo objasniti o čemu je riječ, koji je materijal i proces izrade, koristite vektore i arhitektonske alate, koliko je komadića u jednoj haljini? Proces je tu čini mi se ključna tema…
Radi se o modnim objektima koji su proizvod specifičnog stvaralačkog sistema. Taj sistem gradnje primjenjujem i u drugim medijima, ne samo mediju mode. Upravo je to bio i povod da uz tri haljine, Pompidou u kolekciju uvrsti i 14 crteža kao dokumentaristički materijal također izložen u muzeju. Sistem gradnje elementom, segmentom, modulom, omogućava neograničeno razvijanje artefakata. Vektorski i 3D modelarski programi ubrzali su razvijanje sistema, no oni nisu ključni u tom procesu. Ja ne istražujem mogućnosti vektorskog ili 3D modelarskoga programa, pa čak niti laserskog rezača, već oni pasivno služe sistemu gradnje. U jednoj haljini, ovisno o kompoziciji, postoji od 400 do 1000 elemenata. Ponekad je svaki od 400 elemenata potpuno različit, a ponekad je 10 različitih koji se multiplicirajući pretvaraju u složene kompozicije i tvore različite oblike.
To u biti nisu haljine nego modna oplošja, a ljudsko tijelo vam je slikarsko platno?
One su i haljine, i modna oplošja, i umjetnički predmeti, zavisi prema komu, ili čemu. Ja ih razumijem isključivo kao haljinu koja pripada umjetničkom kontekstu. Ljudsko tijelo tu je potrebno kako bi odredilo, definiralo ili negiralo haljinu. Ono je alat pri radu. Poput vektorskog programa ili laserskog rezača. Ljudsko tijelo postament je za moju haljinu kao postament nekoj skulpturi.
Jeste li do danas razriješili dvojbu jeste li umjetnik ili modni dizajner?
U ovakvoj konzervativnoj podjeli disciplina ja sam “umjetnik” koji se, između ostaloga, bavi modnim dizajnom na atipičan, neočekivan način. I ja sam “modni dizajner” koji se umjetnošću bavi na neočekivan način, u atipičnom mediju. Zanemarujući pitanja iz dizajnerskoga konteksta poput cijena, količine, težine, funkcionalnosti, nosivosti, otpornosti, a postavljajući sebi pitanja iz umjetničkog, poput apstraktnih pitanja o ritmu, o svjetlu-sjeni, teksturi, boji, tonu, formi, napetosti, proporciji, ja apstrahiram odjevni predmet premještajući ga iz jedne u drugu svrhu. Umjetnost mi više odgovara jer me oslobađa diktata utilitarnosti. Izvlačim modni dizajn iz dizajnerskoga konteksta i premještam ga u onaj umjetnički. Studiranjem na Royal College of Art moja se praksa premjestila iz dizajnerske u umjetničku. Tamo se modi i studiranju mode pristupa drugačije. Ne njeguje se klasični dizajnerski pristup, jer se iznad svega potiče da se iz pojedinca izvuče maksimum njegove autentičnosti. Upravo u takvom okruženju moja se praksa razvila u onakvu kakva je danas. Haljine u Pompidou produkt su takvoga konteksta.
Radili ste za Vivienne Westwood, potom u timu Alexandera McQueena. Gdje ste danas, kako je raditi za takve modne gigante, za modnu industriju? Tim više što niste idealan zaposlenik jer ne znate šiti niti tradicionalno krojiti.
Radeći za Westwood ili McQueen, biti dijelom modne industrije, iskustvo je koje sam htio proći. Baveći se modom, korisno je učiti o njoj iz različitih perspektiva. Naučio sam o procesu proizvodnje te stvaranju modnih kolekcija. Industrija meni ne odgovara. U svome pristupu modi nisam nikada pratio modni sustav. Prezentiranje jesen/zima i proljeće/ljeto za mene je neprikladno. To ne pripada mojoj praksi. Briga o kolektivnom egu tržišta, o detektiranju što bi taj kolektivni ego želio sljedeće sezone ili što bi mi kao dizajneri mogli generirati kao ljetnu, zimsku, proljetnu, jesensku ili estetsku potrebu toga velikog ega nije dio mog afiniteta. Međutim, u velikim modnim kućama traže se i umjetnici koji se bave drukčijim pristupima modi kako bi unijeli svježinu u ustajalost svakodnevnog boravka u atelijeru. Radio sam na kolekciji SS19 za Westwood i na PreAW20 za McQueen. U oba slučaja bio sam zadužen za eksperimentalne dijelove kolekcija. To su često oni dijelovi kolekcija koje najčešće i pamtimo nakon što odgledamo reviju ili modnu prezentaciju.
Radili ste nedavno kostime i za distopijsku seriju “Brave New World”. Za te kostima ste, ako se ne varam, kao predložak koristili mapu Pekinga?
Kostimi za “Brave New World“ rađeni su na principu serije “Recollection” iz 2017. godine (jedna se haljina nalazi i u Pompidou). Valjda tako doživljavamo distopiju. A mapu Pekinga koristio sam kao predložak za jedan drugi distopijski film koji još nije izašao. Slično kao i u filmu “The Hunger Games”, dakle koristio sam specifičan način obrade tlocrta grada gdje eliminirajući plohe, a ostavljajući linije, dobijemo mrežu ili matricu određenoga grada. Kako je svaki grad potpuno različit, tako su i te mreže različite, potpuno neistraženo tkivo pojedinoga grada. Peking, točnije Zabranjeni Grad, u ovom je slučaju korišten zbog neobične kompozicije koja je odgovarala zadanoj filmskoj temi.
Koliko se na londonsku modnu i kulturna scenu odrazila korona, a koliko se možda osjete posljedice Brexita?
Pandemija je promijenila javni život Londona. Za odlaske u muzeje ili galerije, iako su potpuno dopušteni, sada je potrebno rezervirati određeno vrijeme dolaska. Time se gubi spontanost i primorani smo na dodatnu organizaciju života. Učimo živjeti u novoj stvarnosti i prilagođavamo se. Posljedice Brexita su puno kompliciranije i njih ćemo u budućnosti još više osjetiti. Za sada najveći je problem putovanje/transport koji je u ovom trenutku djelomično također povezan i s pandemijom. S Brexitom smo se izolirali od Europe, očekujemo vize, više nismo na slobodnom tržištu, uvoz i izvoz se uvelike zakomplicirao. Razmišljam o alternativi s obzirom na to da većinu produkcije i dalje radim u Hrvatskoj, a materijal također dobavljam iz Europe pa je sada sve skuplje i sporije.
Svijet je digitalom postao povezan pa je ponekad i svejedno gdje živiš, može se raditi od svuda. Vidite li se ikada opet u Hrvatskoj ili to nije opcija?
Ponekada je svejedno gdje živimo i digitalna povezanost bi se mogla vrlo dobro iskoristiti, pogotovo u vrijeme pandemije i zatvorenih granica. Meni je za rad neophodno okruženje u kojemu se osjećam dovoljno distancirano, gotovo, rekao bih kulturološki, ideološki izolirano, a u isto vrijeme dinamično okruženje, živo, prepuno mogućnosti i napretka, stoga se odlično osjećam u velikim gradovima. Hrvatska je opcija.