Ramones - ipak puno više od tri akorda i četiri jakne

Činjenica da su Ramones tek prije neki dan osvojili Grammy za životno djelo, odnosno za doprinos glazbi, puno više govori o onima koji nagradu dodjeljuju nego o samom bendu.

Bend je već odavno postao sastavnim dijelom pop kulture uopće, utjecaj na glazbenike je nemjerljiv, ali nije čudno da u krugovima koji olako proglašavaju Muse rock sastavom i daju im Grammyje puno radije nego Neilu Youngu, još uvijek postoji prijepori oko Ramonesa i njihove glazbe. “Blitzkrieg Bop”, “Rockaway Beach”, “KKK TČinjenica da su Ramones tek prije neki dan osvojili Grammy za životno djelo, odnosno za doprinos glazbi, puno više govori o onima koji nagradu dodjeljuju nego o samom bendu.

Bend je već odavno postao sastavnim dijelom pop kulture uopće, utjecaj na glazbenike je nemjerljiv, ali nije čudno da u krugovima koji olako proglašavaju Muse rock sastavom i daju im Grammyje puno radije nego Neilu Youngu, još uvijek postoji prijepori oko Ramonesa i njihove glazbe. “Blitzkrieg Bop”, “Rockaway Beach”, “KKK Took My Baby Away” i danas mnogima više zvuče kao dobra zezalica nego kao punkrvni rock klasici koji stoje rame uz rame s “Johnny B. Goode”, “Jumpin Jack Flash” ili “Good Vibrations”.

Kada je 1991. godine Johnny Ramone dao intervju za gitaristički magazin “Guitar For The Practicing Musician” uredništvo je preplavila gomila protužbi; ta, kakav je gitariost taj Johnny koji stalno svira “ista tri akorda”. Općenito, otkako su 1976. godine otvorili vrata punka svojim debijem “Ramones”, pa do raspada sredine počektom devedesetih Ramonese je pratila priča o jednostavnosti ili, kako reče jedan diskograf, “tri akorda i četiri kožne jakne”. Međutim, kako to da su ih mnogi imitirali a nitko nije uspio ni približno zvučati kao oni? Zato što je osjećaj jednostavnost najteže postići, a sviranje Ramonesa i, osobito, produkciju nipošto ne treba brkati s neznanjem, ni jednostavnošću u onom pejroativnom smislu.

Kada biste Beach Boysima dali da sviraju gitare zavezanim rukama, ali s odvrnutim pojačalima - a Ramones zvuče upravo tako nekako - na takvu se svirku može gledati i kao na veliku vještinu, ne nužno ograničenost. Ovisi kako ste nasađeni.

O samom bendu puno više možete saznati iz nedavno objavljene knjige “Američki bend” Jima Bessmana (VBZ) koja je dobar spoj opisivanja detalja i strasnog vođenja kroz karijeru benda; ništa mudro, da parafrazimao Bregovića, ali nam se sviđa baš to.