Zagrebačka autorica Karmela Špoljarić na književnu je scenu ušla na velika vrata romanom "Nije ovo Twin Peaks" za koji ju je Društvo hrvatskih književnika nagradilo Slavićem, nagradom rezerviranom za prvijence. A još prije je (2011. godine) dobila i treću nagradu Marin Držić za dramu "Nula kuna po minuti".
U međuvremenu je objavila i roman "Major Tom" i zbirku priča "Pazi što ćeš poželjeti", a nedavno joj je Hena com pod uredničkom paskom Jagne Pogačnik objavio treći roman nazvan "Rašomon". Riječ je o zaokruženom proznom djelu čiji nam početak obećava još jedan intelektualizirani roman o zagrebačkom, uvjetno rečeno, lumpenproletarijatu koje prodaje stare knjige na Britancu i bori se sa luzerskom pozicijom u društvu koje se još nije oporavilo od Drugog svjetskog rata, a već ga je zadesio novi, podjednako fatalni i uznemirujući Domovinski rat.
Kratkim, često i eksplozivnim, ali i krajnje reduciranim rečenicama, Karmela Špoljarić nas uvodi u svijet svog literarnog junaka koji u najmanju ruku nije uspio u životu. On maltretira svog brata i prezire njegov malograđanski trešnjevački život, živi s majkom koja ga ne voli i jedva ga trpi te nikako ne može presjeći simbiotičku i patološku vezu s fatalnom Suzi koju jednom prilikom čak i žestoko pretuče u ljubomornom ispadu po kojem ga se može ubrojiti u neubrojive (i na žalost prebrojne) zlostavljače žena.
Ispisujući predvidljivu storiju o nesređenom sredovječnom Zagrepčaninu koji se ipak još uvijek može dopasti ženama i naći si seksualnu partnericu, Karmela Špoljarić portretira i mučnu hrvatsku sadašnjicu koja je itekako opterećena ratnim i predratnim zbivanjima. Jer otac našeg junaka bio je vojno lice, pa je tih ranih devedesetih i njegova obitelj automatski postala sumnjiva jer se nije uklapala u isključivi novohrvatski poredak.
A i majka je ostala vjerna nekim svojim potpuno nematerijalističkim idealima izbetoniranim u mladosti pa je i nakon devedesetih redovito hodočastila u Kumrovec. Da bi se oskupio od obiteljskog 'prokletstva' i očistio ljagu sa imena, brat kao dragovoljac odlazi u rat. A u ratu se nađe i naš knjigoljubac koji stalno citira Handkea, Julie Zeh i Kamova, posuđujući njihove rečenice i uklapajući ih u svoja psihička i životna stanja.
Naravno, on u rat ne ide zbog uvjerenja, nego bježeći od neželjenih susreta koji nemaju nikakve veze sa ratom i povijesnim prilikama koji su od Hrvatske konačno napravili samostalnu državu, ali i od vlastite savjesti od koje ne odustaje. A baš ta savjest ga u neočekivanom, gotovo trilerskom finalu romana dovodi do jedino mogućeg kraja: samoubojstva koje ne trpi prigovor niti odlaganje.
I mjesto samoubojstva je neobično. Dunavska je to plivajuća beogradska splav na kojoj mladež iz cijele Europe, ali i iz Hrvatske bezbrižno i bezglavo traži zaborav, seks i opijate svih vrsta i tarifa. Zbog čega je sjetni Zagrepčanin koji ima i terapeutkinju, ali i druge ventile za opuštanje i izbacivanje toksina iz sebe ipak odlučio dići ruku na sebe i to baš tamo negdje na metaforičnom ušću Save u Dunav, u bivšoj jugoslavenskoj prijestolnici koja, čini se još nije potpuno odustala od jugoslavenskog mita?
Odgovor se krije u jednoj bezobzirnoj ratnoj epizodi u kojoj je naš bezazleni ilički prodavač knjiga (koji se ipak usudio dići ruku na ženu i to jedinu ženu koju bespogovorno i bezuvjetno voli) pobjedio vlastite strahove i krenuo spašavati brata bez obzira na opasnost. Autorica je tu epizodu koja je postala vrhunac i glavni pokretač ili bolje rečeno preokretač ovog romana ispričala čak u dvije verzije, kao u nekom eksperimentalnom filmu u kojem se redatelj igra dvojnim ili višestrukim pogledima na istinu.
Time je roman dobio i na dodatnoj dinamici i postao dijelom antiratne proze koja ne želi relativizirati poziciju žrtve i ubojice niti borca za slobodu svoje domovine koji se bori protiv agresora, ali inzistira na očovječenju svake žrtve koja je stradala u prošlom ratu bez obzira na kojoj strani pala i u kakvim okolnostima. Poruka romana nije optimistična. Smrt je nekada doista veća od života.