Slavni roman i još poznatija TV serija, to je “U registraturi” Ante Kovačića, djelo čije smo prvo kazališno uprizorenje čekali čak 127 godina. Premijera u Gavelli, u režiji Darija Harjačeka, koji je i autor dramatizacije (dramaturginja je Ivana Sajko), pokazala je razloge tog čekanja.
Dojmljiv san za početak
Priča romana koja ne samo da donosi jedan ljudski život od djetinjstva na selu pa do smrti već u sebi sadrži snove, kao i bezbrojne digresije koje prate živote likova koji presudno utječu na sudbinu Ivice Kičmanovića, velik je teatarski “zalogaj”. Harjaček ga rješava strogom podjelom; prvi se čin događa u gradu, drugi na selu. Sam početak je dojmljiv – Ivica Kičmanović sanja braću koja su ostala kod kuće. Jasno je da je stigao u svojevrsnu arkadiju, ali da je njegov položaj tamo podređen, da raskoš skriva zlo. Selo Harjaček predstavlja kao provinciju, bavi se psihološkim značenjima, ljudima zatočenim u malim životima punim jala, predrasuda, neznanja... Psovke pršte na sve strane, seosko veselje orgijanje je zlokobnih maski... Sve to na nekoj tek započetoj gradnji, uz zidove od blokova iz kojih vire armature (scenografija Vesne Režić), kao da su inspektori ministrice Mrak Taritaš taman zaustavili radove na nelegalnoj gradnji.
Redatelj priču ne priča pravocrtno, s pravom vjerujući da je ona poznata svima. Cjepka je na epizode koje naglašavaju podijeljenost grada i sela, od kojih su neke vizualno dojmljive, dok druge služe kako bi se naglasila ideja koliko se malo toga promijenilo u ljudima svih ovih godina i kako je mnogo toga istog u Hrvatskoj 19. i Hrvatskoj 21. stoljeća. Harjaček nam zorno pokazuje da raj ne postoji, nema ga u gradu, nema u našim snovima koji uvijek završe pogrešno, ali ni na selu koje je ovdje zapravo provincija mozga. Bijega iz tog zatvorenog kruga nema jer zamka je u čovjeku samom. No u toj i takvoj dramatizaciji pomalo se izgubio glavni lik, Ivica Kičmanović zamalo je sveden na pukog promatrača događaja (zapravo prizora strave) koji vladaju njegovim životom.
U ovoj velikoj ansambl-predstavi gotovo svi glume po dvije uloge.Tako je i Sven Medvešek u prvom dijelu odličan u ulozi glupog i vrlo opasnog bogataša, jer njegov je Illustrissimus moćnik kakve znamo iz naših dana, onaj koji će zgrabiti sve što mu se prohtije, pa i tuđi život, i proći nekažnjeno. Taj isti Medvešek u drugom je činu karikatura od seoskog župnika dok pokaznicom s oltara maše kao joystickom.
Laura jača od Ivice
Kao i u romanu, Laura je jača od Ivice. Redatelj je Ivani Roščić na leđa postavio borbu za žensku slobodu, ali u toj borbi ne vidimo dovoljno ženu koja konačno voli, kao ni onu koju ta ljubav odvodi u krajnje nasilje.Igor Kovač je Kičmanović izgubljen i za grad i za selo, pomalo distanciran od svega što mu se događa. Oboje glavnih junaka kao da pun glumački zamah postiže tek u drugom činu, dok su na početku suzdržani čak i tamo gdje je strast sve što mogu dati jedno drugome.Kumordinar Žorž je Siniša Ružić s dobro doziranim prezirom u onom poznatom “indoletni mužek”, a Živko Anočić kao Miha u zmijskom haljetku kao da je stigao ravno iz “Silaska Orfeja” Tennesseeja Williamsa.
to je što !? osvrt , kritika , prepričavanje sadržaja !???