Redatelj Ivica Buljan pokazao kako se danas radi Krleža!

Jedna od književnih legendi kaže kako Miroslav Krleža nikada nije išao na premijere svojih drama. Kupovao je karte i u teatar slao prijateje kojima je vjerovao. Oni su, naravno, u detalje morali izvjestiti o viđenome. Izvještaji sa svečanog zatvaranja 27. Gavellinih večeri vjerojatno bi usrećili i samog Krležu.

Glumačko blago

Naime, gostovanje Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane s “Gospodom Glembajevima” ponovno je dokazalo kakva je šteta što kazališta iz okolice ne gledamo češće; što ne znamo kakvo kreativno, prije svega glumačko, blago imaju. Odlični Marko Mandić, ovdje u ulozi Leonea, glumac je jedinstvene snage i odmjerenosti, a postepenom gradacijom kojom je donio svoju ulogu podsjetio je na Radu Šerbedžiju u njegovim najboljim (teatarskim) danima.

Autor sutrašnjice

Naravno, Mandić je tek vrh glumačke piramide u ovoj sjajnoj predstavi kojoj čak ni trajanje od četiri sata nije hendikep. Odmah uz bok stoje mu Tina Vrbnjak kao sestra Angelika i Nataša Barabara Gračner kao barunica Castelli. No, najveće komplimente treba izreći redatelji - Ivici Buljanu. Održao je lekciju “krležologije”. Gotovo ništa nije bacao van i kratio, ali je u prvi plan postavio kobnu putenost koju ova drama skriva. Glembajeve smo do sada uglavnom gledali kao salonsku predstavu u kojoj svi pomno skrivaju strasti koji ih razdiru. Ovdje su nam one bačene u lice. Isprva vrlo suptilno; kada se Castellica pojavi muškarci ne mogu skinuti ruke s nje, no u završnici i svi oko nje (Leone i Angelika) tek su igračke vlastitih tjelesnih demona.

I to je taj recept po kojem Krleža postaje autor današnjice, ali i sutrašnjice. Redateljevu zamisao odlično je u djelo proveo scenograf Dalibor Martinis. Na crnoj sceni su samo fotelja, stolić s telefonom i sat na zidu. Iz čina u čin oni “rastu”. Ono što je na početku uobičajeni komad namještaja na kraju je podsjetnik na činjenicu kako su ljudi sitni i mali u svojim životima čije zadatosti ne mogu pobijediti. Tako se na kraju i samo vrijeme koje tada mjeri ogroman sat pretvara u tragediju u kojoj treba dočekati slavno ”Gospon doktor su...”