Hvaljeni pulski pobjednik “Pismo ćaći” Damira Čučića opravdano otvara pitanje tereta akademskog obrazovanja domaćih filmskih redatelja. Naravno, nitko pametan neće osporavati akademsku naobrazbu, ali jedno je imati formalno obrazovanje, a drugo zaglibiti u autorski akademizam koji je vrlo često odlika naših redatelja (ali i glumaca, kazalištaraca itd.). Naime, čini se da je Čučić unio svježu krv u domaći (dugometražni igrani) film upravo zbog svoga “amaterskog” zaleđa, iako su postupci koje koristi, poput skokovite montaže, “preskakanja rampe” i drugih, davno u svijetu postali dio filmskih konvencija. Dijeleći određene sličnosti s filmom kojim je počelo buđenje novog hrvatskog filma, “Što je Iva snimila...” Tomislava Radića (također jedan nesvršeni filmski redatelj, s diplomom kazališne režije), Čučić ne mari puno za finoću i dojam, njegov je stil, a i redateljski postupak, sirov, naoko nemaran i često na granici dokumentarizma.
Briljantni Mate Gulin
Od potonjega se filmskoga roda ovaj igrani film i razvio; naime, Čučić je inicijalno želio snimiti dokumentarac prema intimističkim, optužujućim pismima glumca Milivoja Beadera osebujnom ocu Jovi, kojega krivi za sve što je od njega postalo. Međutim, zbog iznenadne smrti stvarnoga oca priča je prerasla u igranu formu, u kojoj je pokojnika zamijenio briljantni Mate Gulin.
No, nije Čučićeva snaga samo u “opuštenijem” stilu prikladnom Beaderovu ispovijedanju kroz videosnimku koju šalje ocu. On iznimno skrbi o emocionalnoj snazi priče i precizno je razvija iz scene u scenu, a osjećajem za ritam radi digresije odnosom oca s okolinom, susjedima...
Potencijal za izvoz
Takvi su filmovi potrebni hrvatskom filmu ne samo radi raznolikosti nego i stoga što sigurno imaju utjecaja na srednjostrujaške filmske krugove, ali su ujedno i najveći potencijal za izvoz hrvatskog filma. Doduše, to se odnosi na tzv. festivalske i art krugove, ali takvima je namijenjen i u nas, premda bi i mnogi slučajni gledatelji vjerojatno ostali ugodno iznenađeni.