Točno tjedan dana nakon što se roman Kristina Novaka "Slučaj vlastite pogibelji" našao u rukama nestrpljivih čitatelja, u HNK Varaždin praizvedena je istoimena predstava nastala u koprodukciji tog kazališta s riječkim HNK Ivana pl. Zajca. Ima u tome neke kozmičke pravde, dolje na jugu rekli bi: "Dite se vratilo materi", jer ovo je zadnji dio Novakove međimurske trilogije te smo predstavu s pravom gledali na domaćem terenu, za što zasluge idu Senki Bulić, intendantici HNK Varaždin, koja je roman "zgrabila" prije nego što je Novak došao do zadnje verzije romana.
Najveća prednost igranja ove predstave u Varaždinu jest velik broj glumaca kojima je kajkavski (i to u međimurskoj varijanti) ono što nose u uhu i na jeziku od rođenja, a to je dobro iskoristio redatelj Ivan Plazibat, uz pomoć jezične savjetnice Ines Carević. No Plazibat se odrekao usluga dramaturga i sam je dramatizirao roman. Donekle razumljivo, jer rukopis je na početku rada na predstavi trebalo držati pred očima odabranih, ali upravo u dramatizaciji dogodile su se neke od pogrešaka zbog kojih predstava nije velika kao što je velik roman.
Svjedočile se to i reakcije publike. Razumljivo je da 99 posto publike nije stiglo pročitati roman pa su tako ljudi u drugom dijelu predstave očekivali krimić i "pucačinu", obračun među policajcima. No ovo je predstava čije vrline uvelike nadmašuju nedostatke. Na sceni i oko nje velik je glumački ansambl od čak trideset ljudi i zbog toga Plazibat, uz videoprojekcije, vrlo dobro i nadasve lukavo koristi hodnike kazališta, čemu je prilagođena i krajnje pojednostavljena, ali učinkovita scenografija Liberte Mišan.
Priču ne treba otkrivati, treba je i čitati i gledati, stoga tek osnovno – jedan mladi policajac puca si u glavu i jedna linija priče prati njegovu obitelj, brata, također policajca, oca i sestru. Druga se odvija u gimnaziji u kojoj mlada profesorica na dramskoj grupi s učenicima radi "Antigonu" te bude napadnuta, od pojedinaca, ali i školskog i policijskog sustava, kada djeci kaže da je jedan mladi čovjek mrtav zbog lokalnih tajkuna, njihovih bahatih sinova i sustava korupcije kojim je premreženo naše društvo. Riječ je zapravo o tri linije radnje: policija, škola i obitelj, koje Novak prepliće tako da se na mjestima dodira otkriva prošlost likova, njihovi međuodnosi, te su baš to mjesta koja otkrivaju najdublje emocije.
Te emocije tek su djelomično iskorištene na sceni, što ide na dušu redatelja koji nije dobro postavio glavnu mušku ulogu. Iz romana je jasno da je Marli, interventni policajac, stoik, čovjek od malo riječi, ali i čovjek u kojem doslovno ključa. Ovdje je on pomalo distanciran junak koji kao da cijelo vrijeme traga za pravom reakcijom, pravom emocijom. Velika je to šteta jer lik Marlija mnogo je slojevitiji i složeniji od onog što donosi predstava, a Karlo Mrkša igra ga "pod ručnom", zbog čega ni monolog pred kraj ne uspijeva izreći s emocijom u koju se vjeruje.
U glavnoj ženskoj ulozi odlična je Dea Presečki, koja fino i nadasve uvjerljivo gradi lik Profe od (pre)samouvjerene mlade žene spremne da osvoji svijet do žene koja je izgubila sve iluzije. Odlične su uloge ostvarili Ljubomir Kerekeš kao Japa i Hana Hegedušić kao Seka. Upravo njih dvoje nose najrazornije emocije, a njezina pjesma na samom kraju predstave dugo će se pamtiti kao poetski pečat svih događaja. Od brojnih epizoda kao grupu treba istaknuti sve mlade koji glume članove dramske grupe, ali posebno sjajnu Sunčanu Zeleniku Konjević u ulozi policajke Sonje, Helenu Minić Matanić kao ravnateljicu gimnazije i Marinka Leša, koji tumači nekoliko epizodnih uloga, ali najbolji je kao bahati lokalni tajkun.
Nijansirano zlo i korupcija
Ulogu glavnog negativca u priči, policajca Trojnara, glumi Marko Cindrić. Na sceni se pojavljuje kao osoba koja dolazi izraziti sućut kolegi i jasan je njegov ponizan stav, no glumac je pri tome toliko tih da ga se na razumije u četvrtom redu kazališta. Na sreću, svoj lik i glumu spašava u drugom činu, kada je jasan u nijansiranju svih dubina zla koje izlaze iz korupcije i osjećaja svemoći. Lik Trojnara, kao i dvojice policajaca koji su mladog kolegu "učili pameti", baš kao i replika "nalaziš se s krive strane plavog zida" udaraju gledatelje u pleksus. Novak ostavlja nadu, svjetlo na kraju tunela, ali zbog toga je pogled u mrak koji vlada oko nas još bolniji. Otrijezni čovjeka u hipu. Ali i ojača ideje dobra i pravde, vrijedne čuvanja pod svaku cijenu.