Prvu premijeru Dubrovačkih ljetnih igara, dramu “Spašeni” Tomislava Zajeca potpisuje zagrebačka redateljica i profesorica glume na Akademiji dramske umjetnosti Franka Perković.
– Prvi put kad sam dobila taj tekst, kupio me atmosferom. Ta je atmosfera upisana u neke sažete situacije, kratke rečenice, neke likove, neke tuge, očaje, samoće, a opet taj tekst ima nešto lijepo. Nije sve depra, nego iz njega proviruje i mogućnost da se dogodi nešto lijepo. Ono što sam odmah vidjela kao problem, je to da je komad napisan prilično podmuklo, jer se tu radi o pomaku u vremenu i prostoru. Isprepliću se razna vremena i prostori, scene su fragmenti, vrlo napeti, to nije klasična dramska struktura. S jedne je strane fleksibilna, s druge vrlo čvrsta. Bojala sam se kako ću tu suptilnu atmosferu koja jako podsjeća na film “Song from the Second Floor” Roya Anderssona, prenijeti u ambijentalni otvoreni prostor. Tekst vuče na komornu scenu, na blagu klaustrofobičnost. Ono što me posebno veseli je da su glumci kako smo došli u Dubrovnik, a u Zagrebu radimo od svibnja, samo obratili pažnju na format prostora. Mislim da se atmosfera nije raspršila u tom prostoru.
Koristite ulaz u hotel Belvedere, no to nije prvi prostor u Dubrovniku koji ste gledali?
– Gledala sam ih nekoliko. Jedna od opcija bila je stara bolnica koja je gradilište. Kad smo došli do Belvederea, odmah sam se u njega zaljubila. Ti prozori na hotelu su sami, baš kao što su i likovi u komadu sami. Naravno da taj hotel u današnjoj situaciji nosi svoju priču, kao neki napušteni čovjek koji čeka da ga netko malo pogurne da se spasi.
U komadu se spominje željeznica. Kako ste je dočarali u Belvedereu?
– U drami postoje nadrealni elementi. Nije bilo potrebe za totalnim realizmom. Uz pomoć nekoliko kupea koje smo dobili u Gredelju riješili smo prostor vlaka, a prostor željeznice pomoću šina.
Dakle Dubrovnik opet dobiva željeznicu koja mu jako nedostaje?
– Ja se nadam da možda pomogne nečemu. Dođete do Ploča i onda se morate snalaziti. To je problem "slijepog crijeva" u kojem se Dubrovnik nalazi.
Glumce ste baš sami birali?
– To je bio jedan od prvih uvjeta, da imam potpuno slobodu što se tiče izbora glumaca. Drago mi je da sam uspjela nagovoriti Milku Podrug Kokotović koja je iz Dubrovnika i koja je dio tradicije Igara da bude u projektu. Iz Dubrovnika su Nataša Dangubić i Nikša Butjer, ali i autor glazbe Frano Đurović. Čini mi se da sam sastavila dobru podjelu. Imamo izvrsnu atmosferu na probama, a to mi je u ovom poslu i najvažnije.
Dubrovnik ima praizvedbu suvremenoga hrvatskog autora što je gotovo pa iznimka za Igre. Je li Vas strah očekivanja javnosti?
– Moja odgovornost, a ne strah, je prema autoru. Praizvedba suvremenoga hrvatskog teksta je lijepa stvar. No, kao redatelj možeš upropastiti komad i obilježiti ga lošim, iako on to potencijalno nije, nego ga ti nisi uspio prenijeti.
Zajec tvrdi da se ne upliće u posao redatelja?
– On je fantastičan što se toga tiče. On utiče onoliko koliko ga trebamo. Bio je na nekim probama u Zagrebu i Dubrovniku. Tvrdi da je zadovoljan. Ovih mi je dana poslao jednu malu scenu i nadopisao je nekoliko rečenica.
Vi ste s Dorom Ruždjak aktivni i u Kuferu gdje ste prije radili u zagrebačkoj tvornici Jedinstvo na obali Save, a sada ste na najprestižnijem festivalu u zemlji?
– Ovo mi nije prvi poziv u Dubrovnik. Već su me zvali, na žalost, nismo uspjeli to realizirati. Imala sam pozive i u HNK u Zagrebu. Trudim se birati stvari koje me zanimaju. Gotovo nikada nisam otišla u kazalište ponuditi projekt. Ne mogu reći da me ljudi nisu zvali. Radila sam i u ZeKaeMu, u Gavelli, u HNK Split, zvali su me i u HNK Rijeku. Ne osjećam se zakinuta. Imam prednost da sam zaposlena na ADU što je za redatelja u Hrvatskoj bitna prednost. U poziciji sam da ne moram pristajati na bilo što i bilo gdje. Ritam režije mogu prilagoditi unutarnjem tempu. Osobno mogu godišnje kvalitetno napraviti dvije, tri predstave. Tri su već jako puno. Ako čovjek radi više, neminovno padneš u površnost, što mi se znalo događati.
Čovjek je sam sebi najveći kritičar?
– Treba biti.
Koji bi komad predložili Dubrovniku za sljedeću sezonu?
– Ne znam. Teško bih pristala na ovu odgovornost koju je Dora Ruždjak preuzela ove godine. Za početak, teško je zbog novca. Znam da su postojali veliki planovi za vrlo lijepa i važna gostovanja, a nisu se uspjeli realizirati zbog financija.
Što gledatelji mogu očekivati od “Spašenih”?
– Razina prepoznavanja nekih naših samoća trebala bi snažno izaći iz ovog komada i to na intuitivnoj razini.
Kako na Vas utječe nesreća koja se u Zagrebu događa oko Varšavske ulice i hoće li se to odraziti u predstavi?
– Na mene ta nesreća utječe svakodnevno. I te kako mi je žao što trenutačno nisam u Zagrebu i što ne mogu podržati kolege i sve ljude koji se muče i zadnjim snagama pokušavaju nešto učiniti, iako mislim da su već sada učinili mnogo. Izravno se to neće odraziti u predstavi, ali s obzirom na prostor koji smo izabrali, sigurno da se neka veza uspostavlja.
Na Sponzi je bio kratko natpis: "Ne damo Varšavsku", pa su ga maknuli?
– Ne znam za to. Šteta da je maknut.
Vili Matula je i priveden, a on je glumac u “Revizoru”, drugoj premijeri Igara. Hoće li zbog policijskih aktivnosti doći u pitanje ta premijera?
– Neke čudne i strašne stvari se događaju. Mi smo u ovoj zemlji u zadnjih dvadeset godina doista navikli na svašta, ali ovo što se sad događa izaziva strah. Strah me od izazivanja pravog kaosa i pravog bunta. Ljudima je sad već stvarno dosta i taj pritisak postaje nepodnošljiv. Potreba za reakcijom je sve jača.
Ali čini se da ti režiseri koji režiraju kaos nisu iz kazališta?
– Ne, ne. To su amateri, ali jako im dobro ide.