Zagreb (i Hrvatska) od srijede 1. lipnja bogatiji su za još jednu kazališnu trupu. Vijest i ne bi bila toliko važna da tu nije riječ o svojevrsnom hommageu čuvenoj kazališnoj trupi Relje Bašića Teatru u gostima. Tako se nova umjetnička družina zove Novi Teatar u gostima.
Reljina trupa bila je poznata ne samo po mobilnosti, jer je doslovno uzduž i poprijeko proputovala tadašnju Jugoslaviju, nego i po provjerenim dramskim hitovima koji su se temeljili na komedijama, ali i na ponajboljim glumcima. Među njima su bili legendarni Fabijan Šovagović, Vanja Drach, Zdravka Krstulović, Ivo Serdar i naravno, Relja Bašić, gospodin koji je svoje agramersko gospodstvo i te kako znao oplemenjivati i u uvjetima socijalističkog samoupravljanja.
Najnovija kazališna avantura za prvu je premijeru izabrala hvaljenu komediju američke autorice Lise D’Amour “Detroit.hr” (prijevod Maje Winkler) koja je za svoju hrvatsku praizvedbu održanu u maloj dvorani Lisinski donekle kroatizirana. Glavni likovi, dva muško-ženska para koji imaju i egzistencijalnih, ali i psihičkih problema dobili su hrvatska imena i locirani su u hrvatski prostor u kojem je svoje mjesto našla i amblematska sestra Bernardica, danas svježe udana ministrica čudnovate hrvatske Vlade. A mijenjanje imena i topografije nikada nije posao bez rizika jer cijelu dramsku radnju stavlja u novi kontekst koji se lako može oteti kontroli. Naravno, apsurd je glavni motor ove predstave, kao što i krajnji politički i društveni apsurd obilježava vrijeme koje pokušavamo preživjeti. Kako živimo u dramatična vremena, predstava se od komedije prometnula u crnu komediju ili bolje rečeno tragediju.
Redatelj Saša Anočić (ovdje i scenograf) već je dokazao da zna razigrati glumački ansambl. A ovdje je imao posla sa samim kazališnim asovima koji su odlično funkcionirali na sceni i to od nevjerojatno erotizirane, a onda i bolno lomne ovisnice o drogama Nine Violić pa do sjajne komičarke Ksenije Marinković čija je glumačka intuicija nevjerojatna, a koja je u “Detroitu.hr” sjajno odigrala prikrivenu alkoholičarku i dežurnu moralisticu koja svima želi biti na usluz
Njihovi muški partneri bili su Krešimir Mikić i Živko Anočić i njihove su glumačke interpretacije ostale u okvirima luzerskih muškaraca koji su podložni svojim ženkama, a onda i svojim susprezanim nagonima.
Glumački veteran Boris Miholjević na kraju balade zaokružuje priču o tragičnoj usamljenosti urbanih predgrađa po kojima se više ne igraju bezbrižna djeca, nego se unedogled roštilja u očekivanju nekog boljeg života koji nikako da naiđe. Doista, demografska civilizacijska kloaka na sceni. U koju su se odlično uklopile ugođajne i amerikanizirane videoprojekcije Willema Miličevića i kostimi Marine Milić.•