R.E.M. – Rastali su se pošteno i nenarušena integriteta

“I pas s tri noge još je uvijek pas – samo što će morati naučiti trčati na drukčiji način.” Tako je glasio komentar Michaela Stipea kad je R.E.M. – nakon što ih je u listopadu 1997. napustio bubnjar Bill Berry – bio sveden na trio. No njegova izjava zvučala je više kao čin samoohrabrenja nego kao kategorička tvrdnja. Od prekjučer jedan od najboljih američkih sastava druge polovine dvadesetog stoljeća službeno više ne postoji, a mnogi su ‘analitičari’ skloni tvrdnji da se bend, nakon onog traumatičnog događaja iz ‘97., zapravo nikada nije uspio posve oporaviti.

Naravno, to je tek djelomično točno. Puna tri desetljeća, od osnutka i prvog singla “Radio Free Europe” (1981.) pa sve do posljednjeg albuma (ovogodišnjeg Collapse Into Now), R.E.M. je funkcionirao kao homogena i čvrsta glazbena ekipa, ali i skupina odanih i iskrenih ‘frendova’ teško prilagodljivih suradnicima sa strane. U vremenu posvemašnje glazbene komercijalizacije i borbe za svaki dolar, u vremenu kad se bendovi raspadaju uz međusobna optuživanja, a katkad i sudske tužbe bivših članova, R.E.M. se razišao u duhu glazbe koju su stvarali: pošteno i nenarušena ljudskog integriteta, kao doživotni prijatelji. Čak i kao trojac ispaljivali su kreativne iskre koje su mnogo mlađu konkurenciju držale na krajnjem oprezu.

I previše art i presuzdržani

Osnovani su 1980. u Athensu, sveučilišnom gradu u Georgiji, od početka odudarajući od ostatka tadašnje globalne rock scene. Previše ‘art’ za srednju struju, a suviše suzdržani za tvrdokorni post-punkerski underground, bili su, kako podsjeća kritičar Neil McCormick, prisiljeni krenuti vlastitim putem ostvarivši ugled “velikih autsajdera koji su definirali duh alternativnog američkog rocka”. Na svojim najboljim albumima iz ranije faze (osobito Murmur i Reckoning te nešto kasnije Green i Document) stapali su psihodelični folk-rock šezdesetih s punkom, zvuk Byrdsa s estetikom The Velvet Undergrounda, kombinirajući ‘uvrnuti’ električni pop s profinjenim baladama. Hit-singl “Losing My Religion”s Grammyjem ovjenčanog bestselera Out Of Time (1991.) pretvorio ih je u milijunaše i stadionske zvijezde, a sljedeći album – akustični Automatic For The People iz 1992. – ostat će zabilježen kao jedno od najtiših remek-djela suvremenog rocka. Na Monster iz ‘94. zazvučali su agresivnije no ikada i bio je to svojevrstan odgovor na grunge paljbu koja je stizala iz Seattlea. Dvije godine poslije snimili su izvrstan New Adventures In Hi-Fi na kojemu je kao gošća zapjevala i Patti Smith, rock pjesnikinja koja je formirala Stipeov početni glazbeni svjetonazor.

Zauvijek nepotkupljivi

Od tada, unatoč kontinuiranim kreativnim bljeskovima na izdanjima Up, Reveal i (još više) kriminalno podcijenjenom Around The Sun, njihovi su radovi gubili na kvaliteti, ali bend si nikada nije dopustio jeftinu rasprodaju teško stečene reputacije. Čak i posljednjih godina, kad je njihova globalna relevantnost ozbiljno dovedena u pitanje, Michael Stipe, Mike Mills i Peter Buck ostali su simbol kreativne vjerodostojnosti i autorske nepotkupljivosti unutar nemirne svjetske rock and roll scene. “Umijeće tulumarenja znači prepoznati trenutak kada s tuluma morate otići kući”, rekao je Michael Stipe u povodu razlaza benda. Teško da je mogao naći nešto prikladnije, osobito kad je postalo očito da je onaj tronogi pas, kako god uporan i omiljen bio, ipak počeo gubiti utrku s vremenom. Srećom, u povijest je otišao samo bend – a ne i uzbuđenje kojim zrači najbolji dio njihova nezaobilaznog i velikog opusa.