Studentica prve godine diplomskog studija režije i radiofonije na zagrebačkoj ADU Kristina Grubiša već je dobro poznato redateljsko ime. Režirala je "Tejp" S. Belbera u Putujućem kazalištu, "Svinje" T. Zajeca u Boom teatru, Rossinijevu operu "Bračna mjenica" na Visu, Papandopulova "Amfitriona" u HNK Zagreb, Eliotovu "Pustu zemlju"...
Snimila je i kratki film "Čuvar", ali za sada je potpuno ispunjena kazalištem. U Teatru ITD režira "Beštije", autorski projekt s dramaturginjom Karlom Leko i glumačkom ekipom u kojoj su Alma Prica, Ema Šunde, Lara Nekić, Igor Golub, Marin Stević i Luka Knez.
Jesu li se slegli dojmovi nakon "Amfitriona" Borisa Papandopula, koji ste režirali u HNK u Zagrebu kao koprodukciju s nekoliko zagrebačkih umjetničkih akademija?
Dojmovi se još polako talože jer je projekt bio užasno zahtjevan. Donio mi je puno toga novoga kao redateljici. Paralelno radim više stvari i jedva čekam neku pauzu i nakon premijere "Beštija" u ITD-u da mogu o svemu tome retroaktivno promisliti.
Jeste li dobili ponude za operne režije nakon "Amfitriona"?
O tome ne smijem govoriti. Ali ako me pitate zanima li me opera kao takva i veselim li se nekim budućima, apsolutno da.
Posljednjih godina imamo dosta stranih opernih redatelja u našim opernim kućama. Mislim da tu ima prostora za naše mlade redateljice i redatelje?
Prostora ima, ali to je jako izazovno područje. Neki ljudi, nažalost, imaju i averziju prema mladim ljudima pa možete vi uspjeti ne znam kako, ali uvijek to nekome neće odgovarati pa vam onda znaju umanjiti osjećaj radosti. Ali mislim da imamo jako dobru mladu generaciju i opernih solista i kolega na području scenografije ili kostima koji žele raditi velike projekte. Mislim da će za sve nas biti puno mjesta.
"Amfitrion" nije vaš prvi projekt takve vrste?
Radila sam i Kuljerićevu "Životinjsku farmu", Massenetovu "Pepeljugu"...
Pred vama je premijera "Beštija" u Teatru ITD. Koji se tekst tu igra?
Tekst je nastao prema motivima filmova Larsa von Triera. Von Trierov film "Dogville" centralni je motiv, a tu su i filmovi "Manderlay" i "Breaking the Waves". Ta su tri filma bitna jer smo odlučili da se želimo baviti odnosima unutar male zajednice. I Karla Leko, koja je dramaturginja, i ja iz Dalmacije smo pa smo išle u tom smjeru i okupile mlade ljude koji dijele ista iskustva i frustracije života u malim sredinama života u Dalmaciji. Tekst je nastao na temelju naših osobnih iskustava i uz ove filmove koje sam spomenula kao okvir. Uza sve to bavile smo se i momentom rituala i religioznih praksi u našim mjestima i običajima Dalmacije, ali i šire, dakle Balkana. Za to smo koristili filmove "The Wicker Man" Robina Hardyja i "Midsommar" Arija Astera. To je domena folk-horora, a ono što mi radimo je dalmatinski folk-horor.
Vi ste autorice teksta?
Ali zajedno s glumcima. Glumci su sto posto sudjelovali u nastanku teksta. Karla i ja napravile smo neku vrstu sinopsisa i redoslijeda. Složili bi im neki input za scenu, a tekst je apsolutno proizlazio iz njih. Oni bi improvizirali, mi bismo to snimali i onda bismo Karla i ja uređivale tekst kako bi ga glumci opet isprobali pa bi on ponovno išao na korekcije. Proces je bio jako dug i specifičan. Ono što je dobro iz takvih začudnijih i netipičnih kazališnih inscenacija jest to da se onda izrodi tekst koji je apsolutno suživljen s tim glumcima. I taj moment od teksta do glume jako je brz pa smo onda imali vremena za bavljenje nekim više tehničkim stvarima.
I koji žanr biste stavili "Beštije"?
U ono što sam rekla, dalmatinski folk-horor. Ima tu ta kategorija stranca koji dolazi u malo mjesto, uznemirava i ruši sve odnose i rutinu koja je otprije uspostavljena.
Tekst je na dijalektu?
Tu su bile velike polemike jer nam je cilj bio stvoriti mitsko selo, znači da se ništa ne može poistovjetiti s Makarskom ili nekim naseljem kod Splita. Napravili smo neku vrstu vlastitog rječnika i izabrali riječi koje su dalmatinske, ali iz kojih se ne može definirati odakle su točno.
U posljednje vrijeme ima dosta romana u nas koji se bave temom odrastanja u Dalmaciji iz pera autorica kao što su to Nora Verde, Martina Vidaić i Olja Savičević Ivančević? Vi ste se ipak više držali filmskih nego književnih poticaja?
Više smo se držali naših osobnih iskustava. Doduše "Dogville" je meni jedan od nadražih filmova i to mi je bio logični "link", a sve ovo ostalo nadovezivalo se na proces rada s prijedlozima drugih ljudi iz našeg tima. Okvir je jako osoban, a to je pozitivan trend u kazalištu, jer se vraća individualna perspektiva u smislu pitanja porijekla i istraživanja naših običaja koji su do sada bili neupitni. Tu je negdje i "Črna mati zemla". Ima dosta djela s tom tematikom i vidi se da to rezonira s ljudima.
Kakva vam je bila suradnja s Almom Pricom, nacionalnom prvakinjom HNK i profesoricom na ADU?
Kada smo gledali tko bi nam mogao glumiti, pao je prijedlog da pitamo Almu, ali nisam mislila da bi ona pristala raditi sa mnom. Pošto je već radila s Marinom, Larom i Lukom na "Sorryju" Bobe Jelčića, rekli su da je ipak idemo pitati. Ona je projekt prigrlila odmah. Ono što mi je zanimljivo, Alma igra lik starice, starješine u selu, koju smo zacrtali malo crno-bijelo, kao negativnu osobu koja sve drži pod kontrolom. Sve tenzije usmjerene su prema njoj jer je ona ta tradicija, ona je ta koja pokušava zatočiti sve u selu. I onda dođe Alma i napravi nešto drugo od tog lika. Sve što smo zacrtali je ostalo, ali ti se ipak zaljubiš u taj lik. Bilo je predivno gledati kako se taj lik promijenio u njezinim rukama. A da meni kao mladoj redateljici netko poput Alme da povjerenje na način na koji ga je ona dala, doista je predivno. Nadam se da sam opravdala barem dio povjerenja.
Spomenuli ste staricu starješinu. Znači li to da se tu radi o matrijarhatu?
Kod nas dolje u Dalmaciji jako je čest slučaj da se starija žena brine o tradiciji i o tome da rutina bude očuvana.
Ona kao žena čuva patrijarhalnu tradiciju?
U kontekstu ove predstave ona drži improvizirane mise jer nemaju crkvu ni svećenika. S druge strane, svoju unuku Biserku, koju glumi Lara Nekić, tjera da konstantno kuha i da pomaže Šimi, mladom dečku iz sela kojeg glumi Luka Knez, i da ga pita: "Šime moj, jesi li mi gladan..." Taj je lik starice malo i kontradiktoran.
Kakve ambicije imate s "Beštijama"?
Teatar ITD funkcionira na razini inkubatora. To je super prilika za mlade ljude. Mislim da tekst koji smo stvorili može stajati sam za sebe, dakle i za neke druge inscenacije. A ova predstava je masna, slojevita, teška. Svega tu ima i nadam se da će ostati na repertoaru Teatra ITD, ali i da će imati gostovanja, i to čak i u inozemstvu. Vidimo da je "Mala zabava" Vanje Jovanovića osvojila više nagrada. ITD ima odličnih predstava i etablira se kao hit mjesto za nove pristupe kazalištu.