Nakon hollywoodskog blockbustera Noć u Muzeju nastalog po njegovoj knjizi, stripovskih i animiranih ostvarenja i dugogodišnje uspješne ilustratorske karijere, Milan Trenc, bacio se u jedan malo drugačiji projekt. Odlučio je prema renesansnom spjevu “Ribanje i ribarsko prigovaranje” Petra Hektorovića snimiti cjelovečernji igrani film. On je nakon premijere na Puli glumcima Radi Šerbedžiji i Leonu Lučevu te skladatelju Igoru Paru donio i Zlatne arene, a od četvrtka 8. listopada moći ćemo ga napokon gledati i u kinima diljem Hrvatske.
Kako ste se odlučili na nekonvencionalan potez ekranizacije djela kao što je “Ribanje i ribarsko prigovaranje”?
Dosta je čudno da sam se ja prihvatio tog Hektorovića jer to inače nije moje polje interesa. Ja u principu nikada nisam radio stvari koje se baziraju na staroj hrvatskoj književnosti, pa ni uopće hrvatskoj književnosti. Ovaj projekt mi je stoga došao sasma slučajno i nekako me obuzeo. Otkada sam tu knjigu prvi put pročitao na engleskom jeziku, znao sam da je to nešto od čega bi se mogao napraviti film. Jer, kad pogledate hrvatske romane, što god se moglo ekranizirati, već je ekranizirano. “Ribanje” je bilo dosta nesretno za ekranizaciju, napravljeni su bili neki kraći filmovi, hibridne forme, ali ja sam baš želio napraviti jedan kinofilm. Djelomično sam i završio na tom projektu jer imam kuću u selu Vrbanj na Hvaru, pet kilometara udaljenu od Starog Grada.
Kako to da ste prvi put “Ribanje” pročitali na engleskom?
Kao što zna svaki učenik srednje škole, to “Ribanje” napisano je na jednom takvom arhaičnom jeziku da ga je vrlo teško razumjeti, a još je i u stihovima, tako da ga ni ja nisam kao srednjoškolac pročitao.
Za film ste proučavali i samog Hektorovića i njegov život te ste u film ubacili i njegovu biografsku priču koje u “Ribanju” nema...
Kad sam se jednom upustio u to, onda sam zaista sakupio sav mogući materijal i o “Ribanju” i o Hektoroviću, s tim da toga nema puno. Sve što mi znamo o Hektoroviću jest ono što je on napisao u “Ribanju”. Postoji nešto malo biografskih podataka i postoji taj njegov dvorac u Starom Gradu i to je zapravo to. Da bi se taj narativ pretvorio u nešto što može zadržati sat i pol pažnje kinogledatelja trebalo je dodati još jednu novu vizuru koja će na neki način cijelu stvar osvijetliti novim svjetlom. U biografskim podacima sam našao da je on imao izvanbračnu kćer koja se rodila kada je on imao oko 19 godina. Zaključio sam da se radilo o ženi koja nije bila pogodna da postane njegova supruga, a on se nikada nije ženio. Te podatke nemamo, ali da bi se dobila jedna prava ljubavna drama, ja sam pretpostavio da je ona izgubila život i tu je nastala priča o tragičnoj ljubavi.
U kojoj je mjeri onda film vjeran originalu?
Film je zapravo jako vjeran originalu, pogotovo u dijelovima u kojima se opisuje ribarenje. Iz same knjige uzeo sam te dijelove koji imaju dokumentarističku vrijednost. Hektorović čak ima i dijelove koji su napravljeni kao razgovor, tako da smo u scenariju neke od njih preuzimali riječ po riječ.
Zanimljivo je i da glumci u filmu govore jednim prilično autentičnim dijalektom – jeste li imali jezičnog savjetnika za taj forski dijalekt?
Da, to je taj forski, starogradski dijalekt koji je u biti zajednički svim našim otocima. To je nekakva izvorna čakavica koja se održala na otocima. Scenarij je inicijalno bio napisan na književnom i onda sam uz pomoć izvornog govornika Jurice Vodanovića prolazio kroz taj tekst i prevodio ga. Nije on bio baš jezični savjetnik, već moj prijatelj, izvorni govornik. Ljudi znaju reći da je taj jezik u filmu arhaičan, međutim nije, to je suvremeni starogradski jezik i jedino što smo napravili jest da smo iz njega iščistili talijanske izraze. Tu je bio i Vjeko Tadić, koji nam je strašno puno pomogao i kod scenografije, ali i tog govora, budući da je on pročitao izgovor svih tih dijaloga i snimio se, a te snimke smo zatim dali glumcima i uz pomoć toga su vježbali starogradski dijalekt. Jer, iako sam birao glumce iz Dalmacije, i zbog jezika, ali i jer mi je bilo važno da ljudi imaju osjećaj za brod, more i ribarenje, nikome od njih taj govor nije materinski. Treba napomenuti i da će uz film u kinodistribuciji biti prikazani i titlovi.
Spomenuli ste da ste birali glumce Dalmatince, kako se tu onda našao Rade Šerbedžija kao Hektorović?
Ja sam u biti taj film napisao za njega. Rade je prije par godina u nekom intervjuu rekao da će neki domaći film raditi samo ako je napisan za specijalno za njega. I ovo jest film napisan specijalno za njega. Tako mi je bilo i lakše raditi – ako imam neku sliku za koga pišem, lakše mi se uživiti u lik. A i Rade ima tu jednu magnetsku osobnost – možete ga snimiti u krupnom planu kako ne radi ništa a da to bude zanimljivo. On je dao i nekoliko vrijednih sugestija za scenarij. Malo-pomalo kapali su i ostali glumci – tri glavna lika i dječak na brodu bili su ključni za film. Leon Lučev se u jednom trenu pojavio kao prirodni izbor. Vrlo rano je ušao u sve i Bojan Brajčić, talentirani mladi glumac i budući kazališni redatelj iz Splita. Izabrao sam ga na osnovi jednog YouTube intervjua. Treći, vrlo bitan glumac, iako nema toliko teksta, je naturščik, Lorenzo Damjanić iz Vrboske na Hvaru. Njega sam našao na rivi, sreo sam ga kako hoda s ostima i lovi ribe. On je u stanju dva sata pričati samo o ribama i ribarenju, a poslije se pokazalo i da ima prirodni talent za glumu. Vrlo važna uloga je i ta Hektorovićeva mladenačka ljubav Romina Tonković. Kako je ona prava zagrebačka cura, malo sam se i bojao kako će odglumiti tu otočku ulogu. Međutim, nakon prvog probnog snimanja skinula je taj dijalekt, a ima i karizmu i ljepotu i krasno glumi. A u mladog Hektorovića uskočio je Filip Mayer, također Zagrepčanin, ali isto je divno skinuo taj dijalekt. Ispalo je na kraju da sam prekršio to svoje pravilo o Dalmatincima, ali kod ribara sam ipak ostao dosljedan.
Bravo Trenc ! Bilo je vrijeme za ekranizaciju g.Hektorovića.. Još jednom, hvala.