O gradovima su ispisani tomovi knjiga. O samo jednoj ulici ipak manje. Ann Petry, doduše, 1946. piše “Ulicu”, revolucionarno djelo američke književnosti o Harlemu, njegovoj 116. ulici. Ali ta ulica tu nije opisana po dobrom, ona je za nju sjecište rasizma, seksizma, siromaštva i ljudske slabosti.
Opozit tome, po tehnološkom napretku na kojem je mogao pozavidjeti cijeli svijet, a koji se u posljednjih 300 godina rađao i umirao skupa s društvenim sistemima u samo jednoj ulici, riječka je Baračeva ulica. U njoj su nicali pogoni u kojima su se proizvodile svijeće, ulja, tanin, bačve, gradski plin, maslac, fosfati, električna energija, modra galica, koks, vodena para, parni strojevi, brodovi, podmornice, torpeda, kompresori, beton, traktori, benzin, motorna ulja, tehničke masti, parafin, plastična ambalaža, oljuštena riža, čokolada, cigaretni papir, gazirani napici. Tu se konstruiralo košnice, postavljalo pruge, kopalo tunele, borilo protiv špijunaže, montiralo svjetionike, istraživalo zvučne valove, obavljao remont lokomotiva, organiziralo prvo letenje zrakoplovom iznad Kvarnera, odigrala prva nogometna utakmica, uvodilo karantene, primalo okrunjene glave. Pametnome dosta da shvati kakva je to povijesna priča, a riječki kroničar, novinar i pisac Velid Đekić detaljno ju je razradio na više od 400 stranica knjige “Zvali su me Industrijska”, u kojem dokumentaristički, precizno, pitko i zanimljivo bilježi povijest danas više ne tako napredne i užurbane Baračeve ulice, u koju je i sam 30 godina svaki dan službeno dolazio.
– Prvih godina dolazio sam u prometom potpuno zagušenu ulicu. Njome su vladale duge kolone vozila, pune kamiona i autocisterni. Brodogradilište, Torpedo, Rafinerija, Metalografički kombinat i druge tvornice njome su stalno dovozile i odvozile tvorničke terete. Kretao se i velik broj zaposlenih. Cijelom dužinom ulice vidjeli su se s obje strane nizovi parkiranih osobnih vozila. Parkirališno mjesto bilo je već od svitanja nemoguće pronaći. Ulica je vrela poput košnice. Zaduženi za sigurnost imali su teške glavobolje zbog prometnih čepova. Što ako se u nekoj tvornici dogodi požar ili kakva druga nesreća? Kako će se začepljenom ulicom probiti vatrogasci i hitna pomoć? Danas je ulica opustjela, tvornice su mahom ugašene, jučerašnji dinamizam postao je daleka egzotika. U ulicu sam dolazio raditi u odnosima s javnošću Rafinerije nafte, koja je bila mjesto s mnogo radničkih lica. Sada tamo caruje hrđa, bez znaka života. Istina, neki manji gospodarski objekti u ulici pokazuju da može i drukčije, ali daleko je to od onoga što smo imali. Često navratim u Baračevu, jednako često u njoj otkrijem i neku novu “arheološku” zanimljivost. Koliko me to razveseli, toliko i rastuži – govori Velid Đekić pa dodaje da ponekad ima dojam da je ovu knjigu pisao svih 30 godina koliko je u tu ulicu redovito dolazio. Toliko je upijao njene priče, a u nekom trenutku priča je počela slijetati i na papir.
– Vjerojatno je ključni trenutak za nastanak knjige bilo objavljivanje mojeg teksta “U skrivenoj ulici, skriven grad” 2002. u Sušačkoj reviji. To je prvi napis koji je ulicu promotrio kao povijesno-turističku cjelinu, nasuprot tekstovima o pojedinim objektima u njoj. Njenu rafineriju nafte sam istražujući stavio na mjesto najvećeg pogona te vrste na kontinentu prvih desetak godina njezina rada, od 1883. nadalje. Ujedno sam joj dao titulu prve europske rafinerije koja je naftu počela prerađivati na industrijski način. Ona je također poslužila kao temelj za osnivanje talijanske državne kompanije AGIP. Naravno, nije sve u Rafineriji. Razriješio sam upitnik domaćih povjesničara o autorstvu i godini izgradnje željezničke remize u Baračevoj. Pronašao sam desetak izvanrednih zgrada riječkih arhitekata iz međuratnog razdoblja, prije svega Nerea Baccija. Još se sjećam upitnog pogleda jedne domaće povjesničarke umjetnosti na moju informaciju o Bacciju, s pitanjem: “Jesi li siguran da je to Bacci, nama je to potpuno nepoznato?” Pronašao sam i zgradu električne centrale Ponsal s konca 19. stoljeća. A najveće je vjerojatno novo otkriće prvog pogonskog terena Rafinerije šećera. I to sa sačuvanom upravnom zgradom iz 1752. godine. To je kolijevka riječke industrije, otuda je sve krenulo – otkriva Đekić.
Teme se u knjizi nižu uglavnom poštujući kronološku logiku, bogato su popraćene povijesnim fotografijama, a najveći dio, kako je autor i naglasio, posvećen je Rafineriji nafte u pogon puštene davnog 14. rujna 1883., desetog pogona za preradu nafte u dijelu tadašnje Monarhije nad kojim se uzdizala ugarska kruna. Na točki zvanoj Ponsal susrelo se najbolje iz naftne prerade što je u tom trenutku postojalo na svijetu, a glavni rafinerijski dimnjak, visok 41 metar, postoji i danas. Rafinerija je projektirana u tako velikim razmjerima da je bila sposobna godišnje proizvoditi 400 tisuća bačvi rafiniranog petroleja, što je količina koja se dobiva preradom 600 tisuća kvintala nafte, što je podmirivalo čak 30 posto potreba za naftnim proizvodima Mađarske i Austrije zajedno. Opisivalo ju se kao “čudo znanosti” i “vječni spomenik genijalnosti”. Zanimljivo je spomenuti da je Rafinerija u Rijeci ujedno i četvrta po starosti djelatna rafinerija na europskom kontinentu i peta na svijetu. Od nje su u Europi dugovječniji tek njemački Salzbergen (1860.), ukrajinski Drohobych (1867.) i ruski Jaroslav (1879.) te u Americi Bradford (1879.)
Na njenom čelu od početaka pa sljedećih gotovo 40 godina bit će Milutin Barač, čije ime ulica danas i nosi. Iznimna osobnost, čovjek plemenita roda iz Donje Zeline, prvu naobrazbu stječe u Zagrebu, a potom u Kemijsko-tehničkoj školi u Grazu. Na zahtjev Vlade iz Zagreba postaje bečki stipendist, da bi 1872. godine diplomirao kao tehnički kemičar. Još kao daroviti student počinje raditi kao kemičar u jednoj od prvih austrijskih rafinerija nafte, a kada je budimpeštanska rafinerija raspisala natječaj za direktora pogona u Rijeci, nije se propustio javiti. Dolaskom u Rijeku ugled mu raste ne samo u Rafineriji nego i u društvenom životu grada, učlanjuje se u Narodnu čitaonicu u kojoj se piše i čita na hrvatskom, na njegov prijedlog Čitaonica će pomoći i podizanju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Barač će sljedećih godina postati utemeljiteljni član čak 43 hrvatske kulturne, znanstvene i strukovne ustanove, a među kojima su i Matica hrvatska Zagreb, Društvo hrvatskih književnika pa i Hrvatsko novinarsko društvo. Bio je član i ruskog Carskog prirodoslovnog društva, 1897. godine nabavio je prvi rendgenski uređaj u gradu, bavio se pčelarstvom i konstruirao košnicu koja će postati poznata kao baračevka i kojom je unaprijedio pčelarstvo, a prikupljao je i rijetke ptice i ribe, sam ih preparirao i slao muzejskim zbirkama u Zagreb. Zbog svojeg položaja postat će meta predvodnika fašističkog pokreta Gabrielea D’Annunzija koji će ga istjerati ne samo iz Rafinerije nego i iz Rijeke pa, usprkos protivljenju i pokušajima ostanka, Barač 1922. godine definitivno odlazi u Zagreb. Kapitulacijom Italije Rafinerija dolazi pod vlast Trećeg Reicha, u bombardiranju saveznika bit će gotovo razorena, Jugoslavija je vraća iz mrtvih pa se u Rafineriji 1950. godine osniva i prvi Radnički savjet, a od 1952. isporučuje i prvo poslijeratno motorno ulje Selektu. Simbolički vrhunac doživljava 1979., no skori pad u gospodarsku krizu donijet će financijske poteškoće. Tijekom Domovinskog rata jedina je djelatna hrvatska rafinerija, a 823 njena radnika sudjeluju na ratištu. Od 2003. slijedi period Ine i MOL-a, a zadnja isporuka proizvoda bila je 2013. godine i od tada taj svjedok povijesti hrđa. Ipak, zahvaljujući upravo autoru ove knjige, Ministarstvo kulture, danas kulture i medija, 2015. godine donijelo je rješenje o preventivnoj zaštiti Rafinerije kao vrijedne industrijske baštine.
Pišući dalje o povijesnim atrakcijama ulice koja danas nosi Baračevo ime, Đekić nas vraća i u 12. prosinca 1892. kad je u riječku Petrolejsku luku uplovila Etelka pod zapovjedništvom kapetana Franje Šodića. Zašto je ona važna? Jer njome su se Rafinerija, Rijeka i ova famozna ulica još jednom upisale u povijest, jer Etelka je bila prvi čelični tanker Austro-Ugarske i riječke rafinerije. Vozila je na liniji Rijeka – crnomorska luka Batumi, jednom pošiljkom podmirivala je Rafineriju za sljedećih 25 dana, a iste godine kad je Rijeka dobila svoj tanker, dobiva ga i američki gigant iste vrste – Shell. Toliko o njenoj važnosti. Etelka će kasnije biti dijelom i ratne mornarice, a bit će potopljena ni manje ni više nego riječkim torpedima 1944. godine pred talijanskom lukom Livorno.
Kad smo kod prijevoznih sredstava, imala je Baračeva ulica i prvu prugu u Rijeci. Spajala je grad s Pivkom, a pruga je puštena u rad 1873., četiri mjeseca prije tračnica prema Karlovcu u čast čemu je pak opet u Baračevoj tada odigrana i prva nogometna utakmica na tlu Hrvatske. I prvi električni tramvaj u Hrvatskoj startao je u Baračevoj, vozio je u dužini 4,4 kilometra, a prva vožnja dogodila se 7. studenoga 1899. Aktivan je bio do 1952. kada ga zamjenjuju autobusi i trolejbusi.
Obalni pak teren Baračeve, između Petrolejske luke i jedne od tadašnjih tvornica asfalta, zbog konfiguracije tla Riječanin Guido Prodam iskoristio je kao pistu s koje je 10. prosinca 1911. uspio poletjeti avionom. Postao je prvi Riječanin u zraku i prvi pilot Austro-Ugarske Monarhije koji je letio nad morem, a Baračeva je upisana kao mjesto na kojem se to dogodilo.
Ima Baračeva i svoj svjetionik. Riječ je o svjetioniku koji je 1880-ih stajao na najisturenijoj točki današnjeg riječkog lukobrana. Od lijevanog je željeza i čelika, visok 31 metar, nastao je prema projektu Luigija Burgstallera, a prvi signal poslao je 1884. Kako je vrh lukobrana godinama propadao i svjetionik je rastavljen, no novi život udahnut mu je na inicijativu Državnih željeznica 1894. i preseljen je na današnju poziciju. Do 1992. imao je i svojeg svjetioničara, no automatizacija je ipak učinila svoje.
Šetnjom dalje niz ulicu bilježi Đekić i njene umjetničke i sportske sinove. Na broju 16 djetinjstvo od rođenja 1903. pa do 1923. proveo je najveći riječki likovni umjetnik 20. stoljeća Romolo Venucci. Opus koji će ostaviti gradu u nasljeđe, pogotovo u futurističkoj i kubokonstruktivističkoj fazi, jedan je od vrhunaca ovdašnje umjetničke prakse.
Samo kućni ulaz dalje vrata su i Boksačkog kluba Rijeka koji je dao Ulderica Serga, koji će biti trostruki državni prvak i osvajač medalje na Olimpijadi u Berlinu 1936. Nakon rata bio je trener klubova Kvarner i Radnik, no nije prihvatio ponudu da bude izbornik reprezentacije Jugoslavije i poziv SSSR-a da vježba njihove boksače, već odlazi u Ameriku.
A kad smo kod sporta... Poslije Drugog svjetskog rata u Baračevoj djeluje i Poduzeće za preradu drva “Josip Brusić”, koje će uskoro početi proizvoditi i skije. Godine 1960. proizveo je 17.000 pari skija koje su s mora slane američkim i europskim kupcima.
Ne odlaze mladi iz zemlje samo danas, odlazilo se u valovima oduvijek, pa i Baračeva pamti svoje iseljenike. Od 1903. do 1914., preko Rijeke za Ameriku krenule su 333 tisuće iseljenika, a za sve te putnike upravo je u Baračevoj bio otvoren golemi hotel, prvi takve namjene nazvan jednostavno “Emigranti”. Trokatnica je mogla primiti po dvije tisuće ljudi na human način, a američki dužnosnici proglasili su ga tada jednim od najboljih u Europi.
I američki šahist Bobby Fischer ima veze s Baračevom zahvaljujući svojem djedu, koji je u toj riječkoj ulici godinama radio, a vezan je za ovu ulicu i imaginarni lik iz stripa Zebediah Killgrave, Marvelov superheroj. Naime, Stan Lee i Joe Orlando osmislili su ga 1964. kao protivnika Dardevila pa je “kao rođen” u Rijeci, a bio je sovjetski špijun koji se morao infiltrirati u kemijski laboratorij za američku vojsku, pogon nalik riječkoj Rafineriji. Tamo dolazi u kontakt s nervnim plinom zbog kojeg ostaje bez kose, a koža mu pocrveni i u svijetu stripa postaje poznat kao Purple man, mutant s nadljudskim sposobnostima. Mutant iz Rijeke.
Bilo je u Baračevoj i prvo gradsko brodogradilište koje je od 1850. do propasti 1880. izgradilo 103 jedrenjaka. Zapadno pak od Rafinerije nalazilo se i radničko naselje Whitehad, prvo te vrste u gradu, a nazvano po vlasniku prve svjetske tvornice torpeda, opet smještene u Baračevoj, a koja je na počecima proizvodila oko 800 primjeraka novog oružja godišnje. O važnosti otkrića torpeda govori u knjizi i fotografija iz tvornice na kojoj su japanski gosti koji su poput mnogih od 1887. do 1911. dolazili desetak puta u Rijeku ne bi li naoružali svoje flote, a tvornicu je 1889. posjetio i japanski princ Arisugawa Takehito. Zanimljiv je povijesni kuriozitet da su pobjedom kod Cušime Japanci upravo riječkim torpedima okončali u svoju korist Rusko-japanski rat, što je važan datum njihove povijesti. Iako, i Rusi su se torpedima za taj sukob, piše u knjizi Đekić, opskrbljivali u Rijeci.
Svoju povijesnu avanturu krcatu podacima koji svi ni samo spomenom ne bi stali na ove stranice Đekić završava i krajem Baračeve ulice, na kojem se pak nalazi brodogradilište “3. maj”. Brodogradnja tu stanuje od druge polovice 19. stoljeća pa je u ta davna vremena tu izgrađen i austro-ugarski bojni brod “Szent Istvan”, jedan od najvećih ratnih brodova tog vremena. Jedan od važnijih trenutaka tog starog brodogradilišta je i izgradnja Loliga (tal. lignja), prve svjetske podmornice za znanstvena istraživanja, a 1914. izrađena je za Zoološku postaju u Rovinju. Godine 1917. tu je porinuta i prva podmornica za potrebe ratne mornarice, UB-41... Zapanjujući su podaci koje je u svojoj knjizi prikupio Velid Đekić, a odnose se na samo jednu ulicu, po čemu je sigurno jedinstvena u svijetu.
Osim fotografija i priča koje se čitaju gotovo kao krimić, ono što je od te bogate 300-godišnje povijesti vidljivo još danas trebalo bi zaštititi kao industrijsku baštinu i iskoristiti kao golem kulturni i turistički potencijal za što u svijetu ima niz primjera dobre prakse.
– Ostalo je mnogo toga, i to ne samo iz industrijske prošlosti. Ulica je vrijedna sama po sebi, kao pozornica važnih povijesnih događaja. Naravno, tu su i brojni objekti koji na toj pozornici funkcioniraju kao autentična scenografija. Takav je, primjerice, već spomenuti svjetionik iz početaka izgradnje riječke luke (1884.), zadnja lansirna rampa torpeda (iz 1930-ih), teren s kojega je uzletio prvi riječki pilot (1911.), teren prve nogometne utakmice u Hrvatskoj (1873.), brodogradilište u kojemu je izgrađen prvi svjetski batiskaf (1914.), kuća u kojoj je živjela i iz koje je počela graditi karijeru operna pjevačica Nada Ruždjak... Strani svijet kod sebe je prepoznao važnost takvih situacija, gradeći na njima kulturni i tehnološki, zapravo nacionalni dignitet. Zato ih se stručno čuva, medijski plasira i turistički vrednuje. Dovoljno je pogledati s koliko žara Britanija skrbi o svojim povijesnim brodovima ili što Njemačka čini za rursku industrijsku baštinu. Jeste li znali da u Europi ima oko 25 muzeja naftne industrije? Prevedeno, u Europi gotovo da nemate države bez naftnog muzeja. Hrvatska je jedna od zadnjih bez njega, a istodobno ima priču o Rafineriji u Baračevoj koja je toliko velika i važna da gotovo nema europskog pandana. Uostalom, znam europske naftne muzeje koji su vrlo zainteresirani da se dokopaju starih strojeva iz pogona u Baračevoj. Nažalost, sami progledavamo sporo, a od drugih učimo teško. Ali može se. Za početak, neka nam zakoni ne budu mrtvo slovo na papiru. Konkretno, neka Zakon o zaštiti kulturnih dobara ima sankcionirajuće učinke u praksi. A ne da stalno gledamo uništavanje “zaštićenih” kulturnih dobara bez ikakve kazne – kaže Đekić, zaljubljenik u Rijeku koji tek što je izdao ovu hvalevrijednu knjigu radi dalje pa upravo piše veći tekst o povijesti javne čistoće u gradu.
– Dosad sinteze o toj komunalnoj aktivnosti nismo imali. U šali ga nazivam svojim “smetlarskim tekstom”, zbog njega sam ulične čistače počeo gledati drugim očima. A može se to reći i drukčije – često mi se događa da podatke s arhivskih papira počnem čitati kao priče o ljudima i onomu što sve čine, dobro i loše, pa mi prebiranje po jučerašnjim slovima naglo postane nešto danas životno i dinamično. Ma, nema toga što ne može biti zanimljivo, čim nađete dobar rakurs za ulazak u priču – zaključuje Đekić.