U tvrdnji da djeca u pravilu ne vole lektiru postoje i neke iznimke. Jedna od njih su romani Ivana Kušana koji je preminuo u Zagrebu prošlog tjedna u osamdesetoj godini. Otac Koka, ali i Melite uživa veliku popularnost malih čitatelja, pa nije čudno da su romani o zagrebačkom dječaku Ratku Miliću pronašli put i na kazališne daske, na film i strip.
Ivica Boban režirala je roman “Koko u Parizu” u Zagrebačkom kazalištu mladih i osvojila brojne nagrade. Ništa manje nisu bili zapaženi ni stripovi o Koku prerano preminulog Edvina Biukovića koji su prvo izlazili u Modroj lasti, a onda su i ukoričeni. A film “Koko i duhovi” koji je preklani snimio Ivanov sin Danijel bio je jedan od hitova i hrvatskog kinorepertoara, ali i pulskog festivala na kojem je od publike dobio ocjenu 4,78. Koja je tajna Kušanovih knjiga za djecu i mladež? Stručnjaci se slažu da Kušan u dječju literaturu uvodi nepedagoške likove. Kušanovi likovi su životni, imaju nadimke, vole spavati duže, mrze jesti onda kada to traže roditelji, pravi su fakinčići, spremni i na kriminalističke avanture. Tako Stjepan Hranjec tvrdi da je Kušan modernizirao hrvatsku literaturu za djecu, u čemu mu pripada i pionirska uloga jer je svoj prvi roman za djecu, “Uzbunu na Zelenom Vrhu”, objavio još 1956. godine u Matici hrvatskoj, kada su mu bile samo dvadeset i tri godine.
Svojim rođenjem u obitelji pisca, knjižara i prevoditelja Jakše Kušana u Sarajevu, Ivan Kušan bio je predodređen za pisca. Otac Jakša bio je i kazališni intendant, urednik časopisa, profesor na Trgovačkim akademijama. Od malih nogu Ivan je bio okružen knjigama. Kao mladić u Zagrebu upoznao je Tina Ujevića, kojega je i portretirao, kao i Slavka Kolara koji mu je bio susjed i kojega je čak znao voziti na pokuse predstave “Svoga tela gospodar” kada je ovaj ozlijedio nogu. Bio je Kušan i prevoditelj, prevodio je i Havela kada je ovaj bio u zatvoru, uređivao je časopis Telegram, u čijem je uredništvu bio kada se objavljivala čuvena Deklaracija o hrvatskom književnom jeziku, uređivao je knjige, časopise i književni program na Radio Zagrebu.
“Toranj” najviše hvaljen
Najviše mu je hvaljen roman za odrasle “Toranj” iz 1970. godine, u kojem ismijava besmislenu partijsku gradnju tornja u nekom panonskom mjestu. Taj roman mnogi smatraju ponajboljim hrvatskim romanom iz tog vremena, a na scenu ga je postavio Miroslav Međimorec, onaj isti redatelj koji je 1971. godine na Dubrovačkim ljetnim igrama režirao Kušanovu dramu “Svrha od slobode” u kojoj su i parafrazirani, ubojiti stihovi: “Tko bi gori taj je gori. A tko doli, doli ostaje”. Kušan je tekst dopisivao u Dubrovniku, predstava na Bunićevoj poljani bila je snažan politički žalac u danima Hrvatskog proljeća, pa je nakon samo tri izvedbe skinuta s repertoara. A mnogi tvrde da je na premijeri 17. kolovoza dobila najdulji pljesak u dugoj povijesti Dubrovačkih ljetnih igara. Puno bolje sreće bio je Kušan s dramom “Čaruga” koju je 1976. godine postavio Teatar u gostima Relje Bašića u režiji Tomislava Radića i sa zvjezdanom postavom u kojoj su uz Bašića bili i Fabijan Šovagović, Vanja Drach, Ivo Serdar, Vera Zima... Drama je u toj produkciji izvedena 220 puta! Kušan je devedesetih napisao i roman “Čaruga pamti”, a Rajko Grlić snimio je film o Čarugi, koji je, međutim, doživio i politički ostrašćena čitanja. Neke Kušanove drame nikada nisu izvedene, među njima i “Balvansko kolo” iz 1989. godine koja je pisana za Komediju, kao ni drama “Lažna barunica” o Titu Strozziju. Roman “Naivci” iz 1975. godine, u kojem Kušan pokušava ironizirati običaje, mentalitet, ali i kritički progovoriti o komercijalizaciji naivnog slikarstva, nailazi i na loše kritike i osporavanja, kao što mu neki kritičari zamjeraju i da je u “Čarugi” bio odveć populistički. No, Kušan nije obeshrabren pa 1995. piše prvi hrvatski humoristični povijesni roman “Medvedgradski golubovi”, autobiografski roman “Nasljednik indijskog cara” ili knjigu “Kad ljubav i seks odu u vjetar”. Veliku je popularnost stekao i knjigom “100 najvećih rupa” u kojoj nadopisuje svjetske klasike vlastitim, nesputanim erotiziranim pismom.
Teška bolest prikovala ga je dugi niz godina uz kolica, pa Kušan sve rjeđe sudjeluje u javnom životu iako dolazi na premijere, pa i na “Čarugu” u zagrebački HNK ili na neka predstavljanja knjiga. U prvoj polovici devedesetih i te kako se uključio u obranu Hrvatske, napose u penovske polemike, a objavio je i roman “Koko u Kninu” koji ipak nije dosegao slavu onih prethodnih. I dobro je to početkom ove godine u Vijencu Julijana Matanović zaključila da bi Kušan teško postao redovni član HAZU da je pisao samo dječje i knjige za mladež. Ali je točno i to da nije pisao knjige za djecu i mladež, nikada ne bi osvojio toliku naklonost čitatelja. A tu je bilo i njegovo drugo lice, ono talentiranog likovnjaka. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti 1966. godine, a njegovo studentsko doba obilježila je karikatura – politička satira o aktualnostima tadašnjeg političkog sustava, vrlo angažirana i crtački odlično obrađena, no kako je nije mogao objavljivati u dnevnom tisku, izlazi u Londonu pod pseudonimima, a često Kušan svoje radove nije potpisivao. Studirao je u klasi profesora Tartaglie, Režeka i Becića. Bio je intelektualac otvoren prema svemu, nije podlijegao normativima i sistemu, imao je svoje ideje i informacije, bio je povezan s mnogim intelektualcima po Europi i putovao je na svjetske izložbe iako su mu oduzimali putovnice jer je malo-pomalo bio osuđivan.
Veža ga nagovorio na slikarstvo
Slikarski je bio nedorečen; okušao se u pejsažima, vedutama, ali ga je zanimala i ilustracija, u to vrijeme prilično zanemarena i doživljavana kao nadrislikarski rad. Kušan je tada već bio urednik knjiga za mlade i dječjih časopisa u Školskog knjizi pa je svoje tekstove ilustrirao, a po potrebi i tuđe. U svemu što je radio, podupirao ga je Mladen Veža, slikar i veliki prijatelj koji ga je i nagovorio da studira slikarstvo. Kao dramaturg i likovnjak bio je stvoren za kazalište – ništa mu nije bilo strano, ni tekst, ni scenografija, osvjetljenje...
Bio je i poliglot, služio se s pet jezika – već s pet godina govorio je engleski jezik za što je bila zaslužna majka, a za njemački otac – oboje su bili prosvjetni radnici. Francuski, ruski i slovenski učio je sam. Veliki prijatelj bio je sa Zlatkom Crnkovićem kojem je prodao jedan od svojih prvih rukopisa, roman, kad je imao 14 godina, i to za 15 dinara. Njihovo anegdotalno prijateljstvo očitovalo se u tisućama pisama koje su izmijenili tijekom života, često o pitanjima života i umjetnosti, a ponekad čak jedan drugome opisujući kako im je bilo na zajedničkoj kavi ili pak na putovanju na kojem su zajedno bili, šaljući jedan drugome pisma i razglednice u Zagreb!