Pred zagrebačkom kazališnom publikom godina je u kojoj će se tri kazališta obračunati s tri velike Shakespeareove tragedije.
Počelo je u Gavelli s “Kraljem Rikardom III.”, slijedi ZKM s “Titom Andronikom” te HNK Zagreb s “Kraljem Learom”. Gavella je ljestvicu digla nevjerojatno visoko i parirati joj neće biti nimalo lako. Za početak je Dramsko kazalište naručilo novi prijevod ovog slavnog djela, a Andy Jelčić isporučio ga je fino ugođenog za gledatelje 21. stoljeća. Prijevod je to koji u finesama Barda čini modernim autorom, dok je u svojoj biti i shvaćanju ljudskosti Shakespeare to bio, jest i bit će. Taj novi prijevod “Kralja Rikarda III.” ima 147 stranica, kako u programskoj knjižici svjedoči dramaturg Dubravko Mihanović. Bila bi to drama dulja od pet sati, a Mihanović i redatelj Aleksandar Popovski to su sveli na tri sata.
Još je jedan problem vezan uz Rikarda: da bi ga se razumjelo, treba znati mnogo britanske (kraljevske) povijesti, posebno one vezane uz Ratove ruža. Stoga dio teksta, objašnjenja ratova te krvnih veza, publika čita sa slajdova, što je napravljeno s tako dobrom mjerom da ni u jednom trenutku ne ometa praćenje drame. Za redatelja Popovskog sve je u likovima, njihovim motivima u krugu ljudi koji okružuju Rikarda, među kojima ne postoje oni koji nemaju krvave ruke. Popovskog zanimaju emocija, međuodnosi, nemoć, sila i koristoljublje. Rikard je “greška prirode”: sakat, grbav, šepav... Greška rođena u kraljevskoj obitelji, čovjek koji sudbini vraća udarac tako da osakati sve oko sebe. Ono što mu Bog nije dao uzima sam na najokrutniji i najpodmukliji način. Igra ga maestralno Ozren Grabarić.
Njegov Rikard nije sublimirano zlo koje gledatelj ne razumije, već čovjek koji svoju ambiciju i osvetu ostvaruje u zlom svijetu, onom u kojem nema nevinih. Grabarić ga igra tjelesno iskrivljen, na sceni (Aleksandar Popovski) koja se sastoji od stepenica, što njegovu iščašenost dodatno naglašava, ali i noseći svojevrsnu protezu na zubima koja mu iskrivljuje lice, ali ne uništava govor, sve dok sam Rikard – u trenucima nemoći – ne zamuca.
Uz krešendo samog kraja drame, kada krvavi Rikard ostaje u kruni – zatvoru, najdojmljiviji prizor je kraj prvog dijela predstave. Iznenada se pale svjetla i publika postaje narod kojem kralj objašnjava svoje krvave ruke. Lakonski to čini, a svi naravno šute, dok Filip Šovagović ne drekne: “Lažete!” To je Shakespeare koji govori o nama! Popovski oko Rikarda slaže jake ženske uloge, kraljice, sve od reda također ogrezle u krvavu borbu za tron. Bojana Gregorić Vejzović kao kraljica Margareta ostvarila je jednu od svojih najboljih uloga, a prate je u stopu: Dijana Vidušin, Slavica Knežević i Martina Čvek, dok se od muških uloga ističu Živko Anočić, Sven Šestak, Andrej Dojčić te Hrvoje Klobučar.