Robin Hood u šoping centru

Meni nije dobro. Meni je dobro. Između te dvije efektne rečenice, prve i završne u romanu, koje izgovara junak-narator, smjestio se urnebesni sadržaj “Gangabange” (AGM, ur. Kruno Lokotar), romanesknoga prvijenca Ivana Vidića (1966), istaknutoga hrvatskog dramatičara, čija se djela izvode i u Londonu.

Tragovi Vidićeva “američkoga” životopisa (bavio se svim i svačim, studirao, putovao Europom, bio hrvatski branitelj u Domovinskom ratu) i anarhoidno-revolucionarnoga svjetonazora čitljivi u njegovu dramskom rukopisu, u romanu su eruptivno prasnuli poput živoga vulkana. “Gangabanga” naizgled pripada odvjetku tzv. stvarnosne proze, jer se pričom sidri u poslijeratnoj, tranzicijskoj hrvatskoj sumornoj svakidašnjici.

Dijelom je to i inačica kriminalističkoga romana, jer mu se zaplet i rasplet svodi na planiranje, izvršenje i (neočekivane, idilične) posljedice pljačke velikoga šoping centra, jednog od tipičnih izdanaka europskih dugih trgovačkih lanaca što nezaustavljivo niču na rubovima hrvatskih većih i manjih gradova.

Ipak, to je ponajviše roman ideja jer autoru je, prije svega, stalo do toga da u privlačnoj narativnoj formi krimi-romana iznese neumoljivu, ubojitu kritiku “svega postojećeg” s pozicija dosljednoga antiglobalista i antikapitalista.

Na oštrici njegova sarkastičnog, zločestog, nerijetko politički krajnje nekorektnog, ali uvijek duhovitog, zabavnog i inteligentnog pera (koje kao da je u roman “preseljeno” iz tv-kritika znamenitog Ivana Starčevića!) našli su se svi redom, od “vanjskog neprijatelja” (u obličju kolonijalnih pretenzija stranih korporacija koje su došle iscijediti i zadnju lipu iz Hrvatske) do “domaćih izdajnika” (u obličju tipičnih hrvatskih ulizica podaničkoga, sluganskog mentaliteta).

Čitatelj, naravno, navija za našega Robina Hooda (koji će opljačkano iz  šoping centra podijeliti siromasima ili prepustiti štakorima), opraštajući usput autoru što roman nije čvršće strukturirao i “očistio” ga od kadšto suvišnih digresija i rukavaca koji mu oduzimaju snagu.