Na prvo slušanje intrigantan, na drugo vibrantan, na treću emotivno oslobađajući, čak fascinantan. Album koji uzastopnim preslušavanjem ulazi pod kožu i u uho pa bi se preporuka ‘slušati na treću’ mogla dodati i na cover ‘Simbola za sunce’, trećeg izdanja Mayalesa.
Opet imaju pravu stvar za audiosladokusce ispoliranih kriterija. Album visoke perfekcije i rizika s rezultatom harmonije čula.” Pisali smo tako prije točno godinu dana kada je album, sada nagrađen i Porinom za najbolji rock-album, tek ugledao svjetlost dana. Uoči velikog zagrebačkog koncerta 20. travnja red je, uz kavicu s Petrom Beluhanom i Vladimirom Mirčetom, evocirati zbivanja od tada do sada, pa otkriti i neke buduće poteze benda.
Dosta dobro smo vam prorekli uspjeh?
U praksi se pokazalo da nas naslovi vaših intervjua nekako uvijek prate i citiraju se kao pitanja u intervjuima vaših kolega. Trenutačno je aktivno citiranje naslova upravo iz intervjua koji spominjete, a u kojem kažemo da bismo Porin mijenjali za deset poštenih koncerata.
Onda to nećemo preskočiti. Drži li ta tvrdnja i danas vodu?
Glazba je devalvirana tako da ga ovaj put mijenjamo i za pet poštenih koncerata.
Koliko ste ipak objektivno zadovoljni uspjehom koji je album postigao?
Kritikama moramo biti zadovoljni. Zadovoljni smo i što smo ostali na broju u postavi koja, iako ponekad izgleda kao disfunkcionalna obitelj, ipak diše zajedno jer radi se o skupini ljudi koja glazbu radi iz srca. Svi smo prijatelji i to je blago koje je na kraju najvažnije. I to je početak i kraj priče. Ali stanje na terenu je klimavije nego što se čini. Ti dvojaki osjećaji proizlaze iz pitanja koliko je sve to što radimo održivo i koliko može trajati te koliko se još možemo igrati naše omiljene igre s omiljenom glazbom.
Ali već 25 godina igrate se svojom omiljenom glazbom, dakle nije sve tako upitno?
Tih 25 godina je relativno. Činjenica je da smo prije 25 godina održali prvi koncert. Ostalo je bilo traženje smisla i putanje. Ipak, ispada da glazbeno nismo promašili ni jednom, ali za to smo puno platili i vremenom i živcima.
Nudite lucidne aranžmane i s istomišljenicima gradite kulturu i sadržaj, ali i održavate Mayalesov kontinuitet i na neki način educirate publiku. Ali to nije lako u Hrvatskoj u 21. stoljeću.
Da, Mayales kao da ima zadatak koji nismo ni osvijestili, a najmanje prihvatili, a taj je da imamo neko edukativno poslanje. Kao da imamo zadatak ustrajati na ovakvoj vrsti glazbe.
Kako je grupu Mayales prihvatilo hrvatsko uho. Čini se da uživate ugled među manjinom, no za 90 posto Hrvata, kako ste sami zgodno kazali, vi ste jazz – osjetili ste to nastupivši u Crikvenici pred 27 ljudi...
Istina, ali i ta teza nakon ovoliko intervjua, nastupa i interesa medija pomalo ne stoji. Odnosno, statistički gledano, čini se da smo proširili krug ljudi koji su čuli za nas i to je pozitivan pomak. Međutim, svjetlo na kraju tunela još je jako daleko. Ako je uopće dostižno.
Ovo je vaš trenutak, iskačete pomalo iz paštete, što i nije loše s obzirom na to da pripremate važan koncert 20. travnja u Tvornici. Kako teku pripreme?
Svi smo na razini zadatka. Svjesni smo svojih visoko postavljenih ciljeva i perfekcionizma, no u toj priči čini se da je najslabija karika moje pjevanje (Pero Beluhan, op. a.) i da tu ima najviše posla, a tu se skriva najviši element nesigurnosti. Sve ostalo je perfektno. Vlado Mirčeta preuzeo je zadatak šefa orkestra i to odlično radi.
Tko su vam glazbeni gosti?
Skrivamo ih kao zmija noge. Ne volimo na tome graditi promidžbu. Ali s druge strane možemo reći da spremamo dolazak dragih prijatelja i suradnika na koncert, a listu će otvoriti Valerija Nikolovska, s kojom smo snimili i single. Ostalo neka bude iznenađenje.
Parafraza jednog stiha s albuma “Simbol za sunce” nalazi se i na plakatu za koncert u Tvornici, doduše napisana zdesna nalijevo, nešto u smislu “najbolji smo”... Netko bi mogao pomisliti da ste se umislili?
Slažemo se. Ali kao i u svemu i o tome smo mnogo promišljali i u ovom bizarnom okruženju učinilo nam se da je okrenuti naslov teksta naše pjesme dobar stav koji želimo iskazati. Kao “najbolji smo” iako nam se to najmanje čini. Ta parafraza je poluironija. Bahatosti nismo nikad bili skloni. Osim toga, slika je u oku promatrača pa, kako publika interpretira, tako će i biti.
Znam da je iza ovog albuma ostalo dvadesetak pjesama, a i vi ste odrasli pa se neće ponavljati pauze od 13 godina između dva albuma. Radite li već na novom materijalu?
U ovoj akceleraciji od samo četiri i pol godine između drugog i trećeg albuma krivulja bi trebala pokazati da novi album izlazi za dvije godine. Pjesama ima, a poslije koncerta u Tvornici moramo vidjeti gdje smo i što smo.
Na njemu planirate nastaviti suradnju s producentima Jurom i Pavlom, koji su fantastično stopili autorstvo i svjetonazore članova Mayalesa, zbog čega im ide dio kolača kada je posrijedi uspjeh „Simbola za sunce“?
Javno i glasno ističemo da se nadamo nastavku suradnje u ovoj postavi. No općenito, u ovom razgovoru o potencijalnom novom albumu postavili bismo i pitanje ima li javnost uopće potrebu za novom glazbom Mayalesa? Je li to “must” ili je u pitanju rutinska navika društva da se očekuje novi album? Možda treba pustiti da se aktualne pjesme prošire i prime. Jedino što nas požuruje jest činjenica koliko godina imamo i da nemamo vremena za još više od dva ili tri albuma, a u glavi je milijun ideja, pjesama i vizija.
Niste pristaše pjevanja na engleskom jeziku. Engleski ubacujete u pjesme samo u smislu fraza koje upotrebljavamo u svakodnevnom govoru. Ipak, vaše pjesme kao da prirodno pripadaju velikim pozornicama koje će se otvoriti jezikom... Razmišljate li uvesti tu promjenu, recimo, na novom albumu pa pokušati nešto u inozemstvu?
Nadamo se da nismo u pravu, ali u inozemstvu nema mjesta za još jednog takvog igrača. Pretpostavka za odlazak jest da su svi u bendu slobodni i da imaju velik kapital spreman uložiti u promociju. Mi nemamo ni jedno ni drugo.
A vjera da prava stvar uvijek nađe svoj put?
Nju smo izgubili.
Dobili ste Porin za najbolji rock-album. Neobična kategorija za vas. Kakvi su dojmovi?
To je golem uspjeh i točka. Nakon ovog “rock Porina” imamo više čestitara nego ikad iako smo s prijašnjim albumom uzeli tri Porina, pa i onaj za album godine Tonyju Cetinskom i Prljavom kazalištu. Uglavnom, zbunjuje nas sav taj uspjeh dok istovremeno vodimo elementarnu borbu za održivost benda i zasad je gubimo.
Kad se već dotičemo rocka, koji su kritičari kod nas davno proglasili ‘mrtvim’, u kojem momentu vam se čini da se to i dogodilo?
Čak i priča o uspjehu Mayalesa, iz usta kritičara, temelji se na tome kako je nevjerojatno da bend koji je počeo s acid jazzom i funkom danas revitalizira rock u Hrvata. Tu je prvi put i nastalo naše osvještavanje pitanja “je li rock zbilja mrtav”. Ipak, čini nam se da je rock i dalje živa glazba. Iako mi nismo tipičan rock-bend, okruženi smo ljudima koji sviraju rock, žive od njega i s te strane nemamo osjećaj da je umro. No istina je da je jako bolestan pa se pojavljuje i u obliku u kojem ga i mi isporučujemo.
Na kakvim su granama glazbena industrija i stanje u eteru?
Dvadeset prvo stoljeće počelo je redefiniranjem svega i taj proces još traje, a nismo sigurni kako će završiti. Ali nismo optimistični. Velika je kriza, za kulturu nema ni interesa ni vremena, a ni zdrave klime da se o njoj razgovara i to utječe na sve – od likovne umjetnosti do glazbe i književnosti. Svakim danom gubimo stručne novinare i specijalizirane medije i teško je zamisliti budućnost bez njih, a sve ide prema tome da ono što nije čitano, zabavno i provokativno na estradni način zapravo nema perspektive.
Što nam je tada potrebno za zdravo društvo?
Ustrajnost, tvrdoglavost, edukacija, zdravi HRT, dobri roditelji i puno godina da vratimo standarde na kojima smo nekad odrastali. Nismo meritorni za ovakve teme, ali osjećamo da nešto nije dobro i da se situacija neće promijeniti ni s novim izborima ni s novom vlašću, nego konceptom i organiziranošću koja će se valjda cijelo desetljeće uhodavati da bismo vratili kulturni dignitet društva i naše male Hrvatske.