Školske klupe, mračan i derutan prostor, odore koje mogu biti školske, ali i vojničke, djeca u klupama... Kada počnu tučnjave, žestoko udaranje do kosti, gledatelj koji se zajedno s glumcima nalazi na samoj sceni Teatra &td u istom se trenutku nađe u našem najnovijem osnovnoškolskom skandalu sa zlostavljanjem.
No ovo nije priča o Bjelovaru, nego Euripidova “Elektra” koja odgovara na pitanje: što je bilo poslije rata za Troju, smije li se osvetiti smrt oca, djeteta ili u konačnici - kako zaustaviti vrtoglavu spiralu nasilja.
Mladi redatelj Ivan Plazibat koristi Euripidovu “Elektru” i motive drugih velikana koji su pisali o njoj kako bi nam pokazao našu nimalo blistavu stvarnost. Njegova su prava pitanja: jesu li roditelji istinski demoni svoje djece, je li obitelj čahura daljnjeg zla. Ako je otac ubio Ifigeniju, Elektrinu sestru, ne bi brodovi zaplovili prema Troji, ako je majka ubila njega nakon što se kao pobjednik vratio iz rata... što drugo nego da i Elektra i njezin brat Orest okrvave ruke?
Okrutnost nekadašnjeg mitskog svijeta izjednačena je s današnjim. Intervencije su minimalne - disciplina i strogost američkih marinaca dovoljno govori o svim izgubljenim djevojčicama i dječacima ovog svijeta. Kraljica Klitemnetra, i dalje odlična Ana Karić, svoj završni monolog govori kada je već mrtva, a njezine posljednje riječi “Jebi ga!” samo naglašavaju da odgovora nema.
Nataša Dangubić kao Elektra i Damir Poljičak kao Orest dojmljivi su posebno u scenama u kojima nasilje proguta svaki ostatak razuma.
Tko plaća tu prljavšitnu? Roditelji kao najveći nepriajtelji djece??? Jeste li vi normalni???